Sasvim sigurno, ovo je jedan od izložbenih događaja sezone

Na jednom zidu Umjetničkog paviljona nižu se jedna uz drugu slike Marijana Trepšea. Među svima njima je slika Vilka Gecana “Kod stola (familija)”.

No ta slika ne prikazuje ono što bi se očekivalo iz njezina naziva: na stolu nema ničega što bi ovu obitelj okupilo, niti hrane niti pića, ova je obitelj posve depresivna. Svatko gleda na svoju stranu, svi izvan slike. Slika je nastala nakon što se Gecan vratio iz zarobljeništva na Siciliji, i pokazuje osjećaj otuđenosti koji osjeća prema vlastitom rodu.

Nakon ove slike, odlazi u Prag, gdje su već Trepše, Uzelac i Varlaj, te tada nastaje Praška četvorica, čija je izložba u tijeku. Oko, dakle, te Gecanove otuđene obitelji, mnogi su Trepšeovi prizori.

Tu je “Mladić iz kavane”, dugih prstiju i zamišljenog izraza lica (iz privatne zbirke), ispod slike je posve drukčiji prizor pijanog, posve razuzdanog para u krčmi. Do njih, dvije pijane žene u kavani, oslonjene jedna o drugu, prizori kakve Trepše i najčešće slika.

Različite žene

No, tu je i jedna manja slika, iznenađenje, motiv na koji nismo navikli kod ovog umjetnika. Riječ je o slici “Bolesnik”. Bolesnik je u prvom planu, grčevito se drži za svijeću, koja onda osvjetljava cijelu sliku, u pozadini je postarija gospođa. Zbog osvjetljenja izgledaju poput sablasti, lica su im blijeda. Likove grade nemirne linije.

Tu je i portret “Žene s crnim čarapama”. Žena leži i vide joj se crne podvezice, no relativno je decentno odjevena, ima lijepe crte lica, umorna je.

Posve različito izgleda od “Venere u predgrađu” Milivoja Uzelca koja joj je u neposrednoj blizini: njezin je izraz lica zao, podrugljiv, zlurad. Leži na krevetu, okrenuta nam je s leđa, glavu okreće prema nama.

U pozadini se vide strgane rolete, ispod njih život koji se odvija na ulici. Ima potrgane čarape i ružan izraz lica. Do nje u postavu stoji Gecanov “Cinik”, koji je paradigma ovog razdoblja.

Iz Narodnog muzeja Beograd na izložbu je stiglo više djela, među njima je i Gecanova slika “Nove vijesti” iz 1922.: muškarci su rastvorili novine Il Tempo, zabrinuto čitaju najnovije vijesti.

Potresni ciklus ‘Klinika’

Manje je poznata Gecanova slika “U predgrađu”: muškarca i ženu promatramo s leđa, uokolo su tvornički dimnjaci.

Potresne su grafike ovog umjetnika iz ciklusa “Klinika”, prizori bolesti, ludila, bolesničkih soba. Ali i Trepšeove grafike koje u kavanama prikazuju tučnjave, te i jedno ubojstvo: muškarac stoji i uhvatio se za glavu u očaju, žensko tijelo leži na podu, okolo su razbacane stolice, jasno je što se dogodilo.

U mapi, pak, “Ropstvo na Siciliji” Gecan slika i prizore koje vidi u svom zarobljeništvu, ali i iz svakodnevnice, primjer su udovice, njih pet različitih visina poredane su jedna pokraj druge, pod tamnim šeširima, tijela im se savijaju dok hodaju po cesti u okruženju tipične sicilijanske arhitekture, ima i nekog humora u svemu tome.

Najmanje je Varlajevih radova. Izložene su tri verzije magičnog pejsaža “Crvene kuće”.

U neposrednoj je blizini prizor iz “Novog”: nižu se primorske kućice, na malom, središnjem trgu tri bake, svaka s crnom maramom na glavi, u živahnom razgovoru.

Gecan i Uzelac često su portretirali jedan drugoga, sami sebe, zajedničke modele, ponekad su na slici sve troje, umjetnici i model. To je tema koju pratimo također na jednom zidu paviljona, čiji je vrhunac Uzelčeva slika “U atelijeru boema”. Zanimljive su i mijene njegovih autoportreta, od ozbiljnog do gotovo karikaturalnog, s krastavcima.

Gecan je u više navrata slikao svoju suprugu Anku, a dva su njena portreta i na izložbi: sa šeširom i štapom te jedan prikaz iz profila.

Suprugu portretira s mnogo nježnosti, no među njegove se najjače portrete ubraja onaj Anuške Micić, supruge Ljubomira Micića, također iz Narodnog muzeja Beograd. Odjevena je po najnovijoj modi svojeg vremena, zaogrnuta je u tamni mantil, ima crnu kapu, pogled joj se ne vidi ispod tamnih naočala, drži se za dugačku ogrlicu koja joj visi oko vrata, usta su joj našminkana žarkocrvenom.

Osjećaj kataklizme

Na gotovo je svim djelima vidljiv utjecaj ekspresionizma, i filmskog i umjetničkog. Razdoblje koje obuhvaćaju slike i grafike je između 1916. i 1923. Svim je ovim likovima zajednički mračan osjećaj kataklizme koji se odvija nad njima, a zajedno čine najjaču slikarsku izložbu koju smo mogli vidjeti u posljednje vrijeme. Uz samouvjeren kustoski rukopis Zvonka Makovića koji se opusima ovih umjetnika bavi nekoliko desetljeća.