STROGA SELEKCIJA

Salon mladih: Rezignirani crno-bijeli svijet onih koji tek dolaze

Ovo je 31. Salon mladih po redu i svake se godine ponavlja isto: pokušava se prekinuti kontinuitet s prethodnim salonima, početi ispočetka, okrenuti sve naglavačke.

Teme su bile različite, od otvorenih ateljea, preko tržišta, do revolucije”, priča mladi kustos Vladimir Čajkovac, donedavni kustos u Muzeju suvremene umjetnosti, a sada slobodnjak koji suvremenu scenu dobro poznaje. Ove je godine na čelu Salona koji se u Hrvatskom društvu likovnih umjetnika otvorio jučer.

Uniforme od betona

“Nismo išli za tim da izlažemo određen medij, to nam uopće nije bilo važno, no na kraju je ispalo da ima najviše slikarstva i novih medija”, nastavlja. Dok to priča, nailazimo na - skulpture. Potpisuje ih Jelena Azinović, izvedba je besprijekorna, a poruka jasna: dva tijela, dva ženska akta stoje u istim pozama, iste visine, pomalo odsutnog izraza lica, od istog materijala, postavljene su u prostoru tako da gledaju jedna prema drugoj. Jedan je akt previše debeo, drugi premršav, dovedene su do krajnjih ekstrema.

Izlaže i Petar Popijač, generacijski kolega Jelene Azinović. Rad “Uniforme” smo, doduše, vidjeli i u Gliptoteci HAZU, na Trijenalu kiparstva, no valja ga ponovo spomenuti. U vojnoj formaciji (četiri puta pet) identična odijela stoje jedno pored drugog, u visini čovjeka, no ne nastanjuju ih ljudske figure. Priča je to o zasićenosti uniformiranošću, a dodatno je intenzivira i materijal od kojeg su skulpture napravljene, riječ je o armiranom betonu. Sve su skulpture iste, originalni odljev se izgubio među mnogim lažnima. Ovaj dio postava (galerija Bačva) ujedno je i među najzanimljivijima: tu je i veliki crtež na zidu crta grafiti umjetnica Oko. A osim Popijačeva rada, na Trijenalu smo također gledali i rad talentiranog Igora Rufa.

Inače, žiri na čelu s Čajkovcem ove je godine odabrao samo 20 izlagača od čak 180 prijavljenih. Među odbijenima su i oni koji su ranije izlagali na nekim drugim renomiranim izložbama. Ne sjećam se da je ikada na Salonu bilo tako malo radova. Nisu podređeni kustoskom konceptu - jedini kriterij bila je kvaliteta.

Osnovna tema naslovljena je “Korekcija” i govori o diskonuitetu izlagačke politike Salona. Kustos postavlja još jedno pitanje: postoji li uopće mogućnost institucionalne pobune umjetnika?

Ruku na srce, odabrani umjetnici nisu baš buntovni, strastveni i spremni mijenjati svijet, više se može reći da komentiraju ono što je neposredno oko njih i što im smeta ili se bave mogućnostima čistog likovnog jezika, tehnički kvalitetno izvode djela. Ne pozivaju nas na revoluciju već rezignirano komentiraju.

Talentirani slikari

Pa tako talentirani redatelj Luka Hrgović zajedno s umjetnikom Dujom Medićem u radu “Magnum 365” govori o tome kako mu smeta glorifikacija mode. Smiješnu i šašavu priču imali smo prilike vidjeti u Galeriji SC-a, a uključila je i Manifest pravih muškaraca, fotografije Duje Medića u pozama nagog Burta Reynoldsa na naslovnici Cosmopolitana, lažni dokumentarac u kojem Duje Medić glumi supermodel...

Izlaže nekoliko slikara čiji se talent potvrđuje: Pavle Pavlović komentira gubitak memorije, slikarski jaka Martina Grlić slika radnice iz socijalizma sedamdesetih godina (doduše, cijeli koncept podsjeća na onaj slikara Dine Zrneca koji je također portretirao radnike u tvornici), dok kod Sebastijana Dračića slikom dominira ogromno plavetnilo, more se spaja s nebom, a jedino što se izdvaja je mali ljudski lik naslikan s leđa, odjeven u crvenu majicu i raširenih ruku, prikazan kako gleda prema daljini.

Nešto je manje poznat Vanja Trobić čije su slike poput snoviđenja: na jednoj je priroda bez ljudskog lika (ravnoteža u prirodi bez čovjeka), na drugoj sedmorica dječaka trče jedan za drugim (život u zajednici).

Suvremeni gobleni

No, riječ je o mahom umjetnicima za koje smo čuli. Među iznenađenja mogla bi se ubrojiti Lana Stojićević koja je poslala goblene s motivima koji su izvedeni suvremenim likovnim jezikom. Prate dvojicu muškaraca u odijelima kako se klackaju, igraju golf, rukuju se i slično. Umjetnica navodi kako neravnomjernu raspodjelu društvene i političke moći prikazuje nadjačavanjem dvaju političara. “Muško” je igralište napravljeno “ženskom” tehnikom.

Vladimir Čajkovac dosta je oštar u obrazloženju zašto je izabrao samo dvadeset umjetnika: “U mnogim slučajevima razina likovne pismenosti izrazito je niska, a tekstualna su obrazloženja iz pera budućih akademskih građana neartikulirana do stupnja začudnosti, dok je inventivnost ili pak razina izvedbe u dobroj mjeri povezana s izostankom bilo kakve vrste interesa i samoobrazovanja”.

Dopušta i kritiku svojeg odabira pa je oformio i Antisalon, odnosno Salon odbijenih.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
29. studeni 2024 06:37