"Obilježavamo stotinu godina od smrti Vlaha Bukovca, no on je itekako živ", kaže Rozana Vojvoda, autorica nove Bukovčeve izložbe koja je sinoć otvorena u Dubrovniku referirajući se na opus koji je taj umjetnik ostavio za sobom, toliko jedinstven i impresivan da i čitavo stoljeće od kada ga nema privlači pažnju, kako struke tako i publike. Povodom velike Bukovčeve obljetnice u Umjetničkoj galeriji se predstavljaju Bukovčeva djela iz zbirke, ukupno sedamdeset i četiri umjetnine, od kojih se neka vrlo rijetko izlažu, a neka čak i prvi put.
"Na izložbi je postavom podcrtana uvriježena podjela Bukovčeva stvaralaštva na pariški (1877. – 1893.), zagrebački (1893. – 1898.), cavtatski (1898. – 1902.) i praški period (1903. – 1922.), a imamo tu sreću da je sastav radova u zbirci takav da kvalitetno možemo predstaviti sve Bukovčeve faze i sve žanrove kojima se umjetnik bavio. U popratnom katalogu, u analizi djela iz zbirke, nastojala sam uključiti reference na nova saznanja i spoznaje povijesti umjetnosti koja su slijedila nakon briljantne monografije Vere Kružić Uchytil o životu i radu Vlaha Bukovca, bez koje ne počinje ni jedno ozbiljno istraživanje djela velikog majstora", govori Vojvoda, inače kustosica i muzejska savjetnica u Umjetničkoj galeriji.
Neka se djela prvi put izlažu primjerice dva akvarela cavtatskih motiva nastala 1884. – 1885. u pariškom razdoblju, zatim "Skica za carsku odoru cara Franja Josipa I." koju Bukovac izrađuje kada radi portret cara za Dalmatinski Sabor 1896. godine u zagrebačkom periodu te "Portret Nika Amerlinga" rađen 1890. godine u Parizu.
"Oko portreta Nika Amerlinga postoji zanimljiva priča", otkriva Rozana Vojvoda, "jer se do sada u starim inventarnim knjigama vodio kao "Portret nepoznatog" i tako je zaveden i u monografiji Vere Kružić Uchytill. Identifikacija osobe na slici dogodila se spletom sretnih okolnosti. Naime, Lucija Kukica Ćosić iz Znanstvene knjižnice u Dubrovniku me kontaktirala prošle godine s podatkom da je u starim novinama iz 1911. godine naišla na fotografiju Josipa Lalića, splitskog slikara. Tijekom posjeta Znanstvenoj knjižnici u Dubrovniku, ustanovila sam da je odmah iznad fotografije Josipa Lalića fotografija "Portreta nepoznatog" Vlaha Bukovca iz zbirke Umjetničke galerije Dubrovnik ispod koje je pisalo "Portret N. viteza Amerlinga", te nije bilo sumnje o identifikaciji osobe s portreta kao Nika viteza Amerlinga. Istraživanjem sam nakon toga došla do podatka da su dubrovački vijećnici naručili portret kao zahvalu za dobrotvorni rad Nika Amerlinga i njegove brojne zaklade, te da je bio izložen u dvorani općinskog vijeća. U jednom trenutku prebačen je u današnju Muzičku školu u Dubrovniku odakle kao poklon oko 1960. dolazi u Umjetničku galeriju Dubrovnik kao "Portret nepoznatog.""
Od djela koja se pak rijetko vide kustosica navodi primjerice skicu i drugu verziju slike "Naši praoci" iz 1906. i 1915. godine, te Bukovčevu rijetka sakralna djela – drugu verziju oltarne pale "Sv. Dominika" (1912.) koju je Bukovac radio za crkvu sv. Dominika u Dubrovniku, te skicu s prizorima iz Kristova života (1902.) rađene u njegovom cavtatskom periodu.
Među Bukovčevim radovima u zbirci Umjetničke galerije velik je broj vrlo kvalitetnih portreta Bukovčeve obitelji osobito njegove supruge Jelice i kćeri Marije, Jelice i Ivanke među kojima autorica izložbe posebno izdvaja portret Ivanke pod nazivom "Mlada umjetnica" koji je nastao 1914. godine.
"Bukovac na tom portretu u potezu varira od metalne jasnoće u prikazu detalja interijera, naročito posuđa i kćerina nakita, do slobodnih poteza suhim kistom na prikazu slikarske kute. U ikonografiji prizora i nazivu "Mlada umjetnica" iščitava se i neskriveni očinski ponos s obzirom na to da su srednja kći Jelica i najmlađa kći Ivanka najprije bile njegove neformalne učenice, a zatim i među prvim ženama studenticama na praškoj Akademiji likovnih umjetnosti".
Kako nadalje objašnjava Vlaho Bukovac je bio iznimno nadareni portretist, vjerojatno i najveći u povijesti hrvatskog modernog slikarstva. "Kako doznajemo iz njegove autobiografije "Moj život" i zapisa njegove najmlađe kćeri Ivanke Bukovac, portrete je radio brzo u par sesija i uvijek je nastojao s portretiranom osobom živo komunicirati".
Od portreta još izdvaja i "Portret Katarine Bibica" iz 1891. godine "s mrljastom svijetlom pozadinom koju počinje upotrebljavati pred kraj pariškog perioda. Dobrodušno, psihološki izdiferencirano lice starice uokvireno polusijedom kosom i bravuroznost prikaza crne odjeće čine ovaj portret jednim od vrhunaca Bukovčeve portretistike".
Bukovčeva djela dospjela su, ističe Rozana Vojvoda, u Umjetničku galeriju Dubrovnik otkupima od privatnih vlasnika i različitim donacijama od kojih je najveća bila državna donacija 1977. godine te napominje da se djela Vlaha Bukovca redovito izlažu na izložbama moderne i suvremene umjetnosti iz fundusa Umjetničke galerije.
Posljednja takva izložba bila je 2021. godine pod nazivom "Pogled u kretanja – djela iz zbirke UGD" koju je radila s kolegicama Petrom Golušić i Jelenom Tamindžijom Donnart a na kojoj je jedna prostorija bila posvećena radovima Vlaha Bukovca i Mata Celestina Medovića dok je posljednja izložba radova Vlaha Bukovca iz zbirke Umjetničke galerije Dubrovnik bila 2004. godine. Ova kustosica ističe i da Umjetnička galerija Dubrovnik djela Vlaha Bukovca redovito posuđuje za velike izložbe koje promoviraju djelo Vlaha Bukovca i hrvatsku modernu umjetnost. Tako je ove godine bila partner izložbe i posuditelj trinaest djela za veliku izložbu koja se održala u Galeriji Klovićevi dvori pod nazivom "Korijeni i krila. Vlaho Bukovac u Zagrebu, Cavtatu i Beču, 1893. – 1903" autorica Petre Vugrinec i Lucije Vuković, te uz sudjuelovanje niza renomiranih stručnjaka.
Na dubrovačkoj su izložbi i neka Bukovčeva djela koja ova kustosica opisuje kao slike neobičnih sižea poput klanjanja suncu.
"Prikazi obožavanja "Sunca" počinju se kod Bukovca javljati u ranom praškom periodu. Na skici za Klanjanje suncu (Naši praoci), 1906. iz Umjetničke galerije Dubrovnik, prikazani su muški i ženski likovi odjeveni u krzno, pokleknuti pred veličanstvom sunca, u arkadijskom pejzažu u koji Bukovac intervenira puno življom skalom boja, nego na ostalim praškim radovima. U zbirci Umjetničke galerije Dubrovnik čuva se i slika koju Bukovac izrađuje oko 1915. godine, a riječ je o središnjem dijelu slike Naši praoci iz 1908. godine koja se čuva u Nacionalnoj galeriji u Pragu, odnosno o prikazu muškarca i žene koji izrađuje u nešto tamnijoj gami i sočnijim namazima boje. Činjenica da je reprodukcija djela s uvodnim tekstom u kojem se objašnjava siže slike objavljena u novinama Zlatá Praha iste godine, te samo Bukovčevo vraćanje istom djelu, svjedoče da je osobna mitologija koju slika sadrži Bukovcu puno značila. Znakovito je da su upravo sliku Naši praoci iz 1908. godine Nacionalnoj galeriji u Pragu poklonile Bukovčeve kćeri, Ivanka Bukovac Javorsky i Marija Houdek, 1968. godine".
Na pitanje koja su najreprezentativnija djela na izložbi odgovara kako je vrlo teško govoriti o najreprezentativnijim djelima s obzirom da je riječ o Bukovcu "koji je izvanredan u portretnom žanru, ali koji također radi i intimne pejzaže i vedute malog formata koji otkrivaju njegov nevjerojatan senzibilitet za prenošenje svjetlosnih efekata na platno. Svakako mislim da su publici možda najzanimljivije alegorije umjetnosti – slike monumentalnih formata, svijetle palete i antičkih motiva koje Bukovac radi 1897. za prostor svog zagrebačkog atelijera, za tzv. "egipatski" salon. Postoje četiri takve alegorije - U Umjetničkoj galeriji Dubrovnik čuvaju se Alegorija umjetnosti III (ratna kompozicija) i Alegorija umjetnosti IV (skulptura), u Muzejima i galerijama Konavala Alegorija umjetnosti I (slikarstvo), a u privatnoj zbirci Alegorija umjetnosti II (egipatska)".Zanimljivo je da su na spomenutoj izložbi u Galeriji Klovićevi dvori posjetitelji bili u prilici vidjeti sve četiri alegorije zajedno.