ZBIRKA MODERNE GALERIJE

Rijetki Hegedušić i Bukovac dio su velikog otkupa...u kojem je ipak najslabija karika suvremena umjetnost

Od 375 akvizicija bit će predstavljeno njih 110 na izložbi koja se otvara večeras

Vlaho Bukovac imao je četvoro djece, uho do uha, tri kćeri i jednoga sina, koje mu je rodila njegova dvadeset godina mlađa supruga Jelica. Često ih je portretirao, u pauzama između dostojnika koji su kod njega naručivali svoje portrete. Nije nužno pravilo, no djela koja nastaju iz umjetnikove duše, ne po narudžbi, obično se ubrajaju među najbolja.

U konkretnom slučaju, u slučaju velikog cavtatskog umjetnika, dovoljno se prisjetiti slike “Moje gnijezdo”. Dvije umjetnikove kćeri, Ivanka i Jelica, kasnije su postale slikaricama. Najstarija, Marija, nije.

Zanimljiva praksa

U Cavtatu je, u svojoj rodnoj kući gdje mu je bio i atelje, 1902. slikao Mariju. Bilo je to u godini kada će otići u Beč, te potom vrlo brzo u Pariz. Djevojčica, negdje pred tinejdžerskom dobi, stoji naslonjena na ogradu mostića ispred ateljea svojeg oca. Lice joj je naslikano impresionistički, sitnim potezima, no vrlo je ozbiljno, i pomalo i odraslo. Djevojčica je, kao što opisuje Vera Kružić Uchytill u monografiji, “u modrikastoj haljini slikana u protusvjetlu“. Lice joj je rumeno, niz leđa se spušta dugačka smeđa pletenica. Sunce prodire kroz zelenilo u pozadini. “Izrazito sitnomrljasta manira”, nadodaje Kružić-Uchytill.

Ovaj prizor djevojčice koja pozira svojem ocu, velikom slikaru, godinama se nalazio u Školi za djecu s posebnim potrebama. Ravnateljica Moderne galerije Biserka Rauter Plančić otkupila je od škole ulje na platnu, 68 puta 50,5 centimetara, za stalni postav svoje galerije, među ostalim i zato što njezini kustosi smatraju da je ovaj “dirljiv manifest roditeljske ljubavi vjerojatno najvrednija slika iz Bukovčeve cavtatske faze”.

Zanimljiva je praksa koju je uvela ova ravnateljica da na godišnjoj bazi izlaže djela koja otkupljuje za galeriju, bilo bi izvrsno kada bi njezini kolege slijedili tu praksu. Naročito u doba krize budžeta kulture koja ne jenjava, pa primjerice Moderna galerija godišnje od Ministarstva i Grada dobije zajedno oko 100 do 150 tisuća kuna (prije desetak godina je bilo pet puta više) što je ponekad dostatno tek za jedno Bukovčevo remek-djelo. Kod nas su, poznato je, najviše na cijeni majstori moderne predvođeni Bukovcem. Ravnateljica galerije dodatno se snalazi privatnim sponzorima i donacijama nasljednika, kojima je bitno da djelo koje su naslijedili bude obrađeno u muzejskom kontekstu.

Jurkić uz Kleea

U slučaju izložbe koja se otvara danas, a jučer smo je imali prilike obići, izložena su djela otkupljena u pet posljednjih godina.

Među njima je i slika o kojoj smo već pisali, no naprosto je vrijedi ponovno spomenuti. To je gotovo nadrealna slika “Na Dravi” Krste Hegedušića; splav na rijeci, seljaci, crveni kotač i domaće životinje, bijeloplava pozadina, djelo u kojemu umjetnik na drugačiji način pristupa angažiranom slikarstvu, nastalo u kasnijoj fazi, 1960. godine. Slika je bila u vlasništvu izdavačke kuće Vjesnik. Stigla je na tržište kad je ova izdavačka kuća išla u stečaj, koštala je oko 250 tisuća kuna. Budući da je Hegedušić vrlo rijetko na tržištu, vrijedi spomenuti da je galerija iz Venezuele dobila crtež Pepeka, koji je umjetnik poklonio svojem prijatelju, a donirala ga je prijateljeva kći.

Krsto Hegedušić: 'Na Dravi', 1960.

Simbolistička slika “Put u vječnost” Gabrijela Jurkića, iz 1918., također je na izložbi akvizicija, no sredinom veljače putuje u Rovigo, u Palazzo Roverella na izložbu “Demon modernosti”, na kojoj će biti djela i Paula Kleea, Gustava Moreaua, Jamesa Ensora, Ivana Meštrovića... (istu izložbu kasnije najavljuju i u Modernoj galeriji).

Portret dr. Pelca

Nadalje, slikar Zlatko Šulentić i doktor Stjepan Pelc, ljubitelj umjetnosti, bili su višegodišnji prijatelji, umjetnik je doktora u više navrata i portretirao. Jedno od najpoznatijih djela ekspresionizma, portret doktora Pelca, datira u 1917., i nalazi se u Narodnom muzeju u Beogradu.

Gotovo trideset godina kasnije, 1946. portretira istog doktora (riječ je o donaciji Pelcova sina Ivana). U bijelom odijelu, sada mnogo stariji, sjedi na drvenom stolcu i čini se čak da je i pomalo iznerviran. Nakratko je, za poziranje, odložio knjigu koju je u tom trenutku čitao. Djela Karla Mijića donirala je njegova kći. Ističe se portret supruge u bijeloj haljini, s tamnim cipelama, zamišljena pogleda.

Karlo Mijić: 'U našim planinama', 1919.

Galeriji je ponuđen na otkup i interesantan crtež, uz već spomenuti Hegedušićev. Riječ je o “Djetetu” Miljenka Stančića iz 1973, nastalom u Puli, ljeti, kada se umjetnik sjeća svojeg djetinjstva, pa se u stvari referira na jednu svoju fotografiju kao četverogodišnjaka koju je pronašao u obiteljskom albumu. Na izložbi je 110 djela, odabranih od 375 koliko ih je sakupljeno proteklih godina. Najbrojali smo najvažnija. Ima i djela suvremene umjetnosti. Koja snažno variraju u kvaliteti.

No, srećom, ovo nije suvremena već moderna galerija, a kad će vrijednost ovih djela suditi sud vremena, za kojih stotinjak godina, ionako nećemo biti tu da se nerviramo.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
23. studeni 2024 12:17