RADIO-DRAMA PREMA ALBUMU PINK FLOYDA Tom Stoppard preradio ‘Dark Side of the Moon’

U vrijeme u kojem Dramski program Hrvatskog radija, “zbog štednje”, grca u problemima, BBC-jeva realizacija radiodrame “Darkside” slavnog scenarista i dramatičara Toma Stopparda - utemeljena na jednom od najtiražnijih i, neki će reći, najvažnijih albuma rock glazbe, “The Dark Side Of The Moon” Pink Floyda, a u povodu 40. obljetnice njegovog objavljivanja - zvuči nadrealno.

Potreba za dobrotom

Naime, čak i u okvirima velikog i bogatog britanskog tržišta ljetos je Stoppardova dramatizacija albuma Pink Floyda bila proglašena jednim od radijskih događaja, a sada je dostupna i kao CD izdanje s cjelokupnim tekstom drame “Darkside”.

Premda je Stoppard već gotovo četiri desetljeća razmišljao o projektu koji mu je BBC, ne znajući za njegove snove, ponudio, konačan rezultat je diskutabilan. Jednima se ideja i realizacija dopala, no drugima je drama “Darkside” bila pretenciozna barem koliko i album “The Dark Side Of The Moon”.

S jedne strane, nemoguće je poreći maštovitost Stopparda da na osnovu albuma Pink Floyda s vješto “ugrađenim” dijelovima pjesama kreira likove koji se u rečenicama dotiču i nekih drugih djela poput filmova “Casablance”, “Sjever-sjeverozapada”, “Čarobnjaka iz Oza” i “Spartaka”. Njegova osnovna intencija također je legitimna. “Darkside” podcrtava ljudske vrline koje bi u današnje vrijeme malo tko stavio u prvi plan. Primjerice, potrebu za dobrotom prema drugim ljudima i obazrivosti prema Zemlji.

Jedna od ključnih rečenica koju u ovoj, pomalo SF radiodrami izgovara jedan od njezinih likova, studentica filozofije Emily glasi: “Kakva je svrha pitati se što je dobro kada zlo tako sjajno napreduje bez da se itko pita što je zlo? Nepravda i nepoštenje caruju Zemljom i kako stvari izgledaju, Zemlja neće biti vrijedna posjedovanja”. Na koncu dobro pobjeđuje jer ljudi postanu svjesni koliko zlo prema drugima u konačnici šteti njima samima, no mašta je jedno, a stvarnost nešto sasma drugo.

Ta potraga za moralnim vrednotama, dobrotom, obazrivošću i filozofskim propitivanjem - nije moglo bez Kanta i Nietzchea - smisla postojanja na Zemlji, a uz osudu pohlepe, konzumerizma i devastiranja Zemljinih i ljudskih resursa glavna je potka drame “Darkside” kojom je Stoppard pokušao proširiti, produbiti i u dramu pretočiti neke od “poruka” koje se javljaju i na albumu “The Dark Side Of The Moon”.

Vrtoglava naklada

S druge strane, “Darkside” doista zvuči pretenciozno i unatoč likovima poput Dječaka - koji je zapravo mrtav, a u drami progovara kao “misaoni eksperiment” - naivno. Mjestimice, čak i plitko i tanko, a zapetljano, nesadržajno i anemično. Nije problem što Stoppard umjesto mizoginije zastupa filantropiju i vjeru u ljudski rod te što zvuči poput starog hipija koji se ne želi odreći svojh snova. Problem je što nije dovoljno uvjerljiv, konkretan, dojmljiv, razumljiv i što je radnju prilično zakomplicirao, a preslabo ili nedovoljno poentirao.

Tanki odgovori

Olakotna mu je okolnost što ni “The Dark Side Of The Moon” - na stranu njegova vrtoglava naklada - nije dovoljno uvjerljiv po svojim “humanističkim” idejama pa ni kao predložak za jednu ovakvu radiodramu; čini se da bi “The Wall” za tako nešto bio zahvalniji predložak.

U konačnici to je također beskrajno pretenciozan i zapetljan album čije ideje u izravnoj usporedbi s bilo kojim albumom The Clasha i njihovim jasnim i izravnim socio-političkim porukama zvuče neuvjerljivo i zapreteno, a to se onda reflektira i na Stoppardovu dramu čiji zapetljana radnja producira maglovita pitanja o smislu života i podjednako tanke odgovore na ista.