Radila je najposjećenije izložbe u Splitu, s vremenom je polako tonula u zaborav. Šteta

Splitski HULU javio je da je preminula umjetnica Alieta Monas Plejić, u sedamdeset prvoj godini života. Rođena je u Pazinu 1951. godine, no gotovo je svoj čitav radni vijek provela u Splitu.

Prvo je studirala na Pedagoškoj akademiji u Rijeci, potom na zagrebačkoj Akademiji likovnih umjetnosti. Diplomirala je 1977. godine, smjer slikarstvo, u klasi profesora Nikole Reisera. Najpoznatiji su njezini ciklusi: "Zidovi svjetlosti", "Eppur e luce sopra d' ogni luce - Ipak je svjetlost", "Eppur e luce sopra d' ogni luce - Ipak je svjetlost nad svjetlostima". Naime, čitavu je svoju umjetničku praksu istraživala svjetlost i bijelu boju.

Njezina samostalna izložba u splitskome Salonu Galić 1982. bila najposjećenija izložba održana u toj galeriji, kritika je hvalila njezine izložbe poput one u zagrebačkoj Galeriji Nova. No s vremenom je pomalo tonula u zaborav.

Bavila se, dakle, i klasičnim slikarstvom, slikala je monokromna djela s bijelom pozadinom, bijelim, teškim namazom, koja su znala biti apstraktna, ali i figurativna s dozom erotike. Ta erotika javljala se u njezinim ranijim radovima, sedamdesetih, početkom osamdesetih. Kada je riječ o instalacijama koje se vezuju uz svjetlost, na stranicama HULU-a navodi se: "Slutnja i pojava rata početkom devedesetih potiče ju na seriju izvedbi i svjetlosnih instalacija u javnom prostoru grada i drugim gradskim prostorima (Svjetlosni Peristil, Eppur è luce sopra ogni luce) započinjući zapravo narativ o svjetlu obremenjen različitim semantičkim slojevima i suptilno impregniranim aktivizmom".

Sama je umjetnica vezana uz pitanje svjetlosti jednom prilikom pojasnila: "Goethe je, kada su ga pitali, zašto toliko spominje istinu odgovorio, kako je ima premalo i očito zato s njom pretjeruje. Isto tako prepoznajem da je premalo svjetla u međuljudskim odnosima na svim razinama, od pojedinačnih, do društvenih, po i globalnih. Moja prva riječ bila je luce, svjetlost. Moja je mama radila u tiskari i uvijek kada je nakon posla dolazila doma pokazivala mi je svjetlost."

Ostat će zapamćeni i njezini radovi posvećeni velikanima, čiji su nazivi "Tolstojeva soba", "Tinova soba" ili Vidovićev atelje".

Bila je pedagog, radila u školi i puno se posvećivala radu s djecom, dječjem bijenalu...Devedesetih godina je osnovala i dječji bijenale čiji je naziv bio 'Ujedinjeni svijetli svijet'.

Njezin se rad trenutačno može pogledati u Galeriji umjetnina Split u sklopu pozdrava Kiki Smith. Također ju je Ivana Meštrov uvrstila i na zadnji Splitski salon, "Ne posve izgubljeni jedni za druge".

Bila je, prisjećaju je se oni koji su umjetnicu poznavali, na drag način luckasta. Znala bi dijeliti konceptualne poklone, primjerice, ping-pong lopticu jer je bila bijela.

Hrvoje Marko Peruzović na svojem se Facebook profilu oprostio sljedećim riječima: "O Alieti bi se moglo napisati nekoliko romana. Ne znam odakle bih uopće počeo i što bih izdvojio. Zasigurno je riječ o jednoj najistinskijoj umjetničkoj osobnosti koja je boravila na zemlji. Između njezinog života i njezine umjetnosti stoji znak jednakosti. Često je bila bez novaca. Prodavala je svoje slike za smiješne iznose. Jednom smo sjedili na splitskoj rivi, ona i još nekoliko naših prijatelja. Požalila se da nema za kruh. Tražila je od Čiče & Cvele da joj posude sto kuna. Nakon što je dobila novac, otišla je do obližnjeg štanda i kupila nekoliko srebrnih dječjih balona napunjenih helijem, vratila se i svakome od nas dala po jedan. Naravno, potrošila je sav novac. Nagnula se prema meni i sa smiješkom šapnula na uho: moram ih malo zajebavati".