RADOVAN IVANČEVIĆ (1931. - 2004.)

Profesor s leptir mašnom svojim je šarmom Hrvatima približio baštinu

Upravo je Ivančević najzaslužniji što je šibenska katedrala Sv. Jakova uvrštena na UNESCO-ov popis svjetske baštine

Studenti Radovana Ivančevića pamte iz one slavne generacije hrvatskih povjesničara umjetnosti, Grge Gamulina, Vladimira Preloga, Vere Horvat Pintarić, ali prije svega kao znanstvenika koji je među prvima afirmirao cjelokupnu hrvatsku kulturnu baštinu. Da nije bilo Ivančevićeve knjige “Umjetničko blago Hrvatske”, teško bismo mogli razumjeti našu baštinu, a uvijek elegantni profesor s leptir mašnom najzaslužniji je što je šibenska katedrala Sv. Jakova uvrštena na UNESCO-ov popis svjetske baštine.

Na predavanjima je bio onaj tip profesora koji je studentima, prije svega snagom argumenata, “prodavao” znanje i samo znanje. Na njegova su predavanja hrlili ne samo studenti povijesti umjetnosti koji bi se natiskali u velikoj dvorani Filozofskog fakulteta, nego i oni koji su studirali književnost, germanistiku, povijest i dolazili na Ivančevićeva predavanja kao na prvorazrednu poslasticu. Majstorski je uglađeni profesor riječima znao mladim ljudima približiti svijet prošlosti, bez kojeg ne bi bilo ni nacionalnog identiteta, govoreći kako često provjerava i struku i sebe povijesnim dijagnozama i prognozama. “Ponekad sam smatrao pitanjem morala i odgovornosti da na neke evidentne opasnosti tendencija koje prepoznajem na svom području upozorim i druge.”

Kritički i polemički duh

Ivančević je rođen u Banjoj Luci 1931. godine, a u Zagrebu je završio gimnaziju 1949, i na Filozofskom fakultetu diplomirao povijest umjetnosti 1955. Doktorirao je 1965. da bi se ubrzo pridružio “generaciji očeva” hrvatske povijesti umjetnosti, kao jedan iz generacije starije braće, kako je to slikovito zapisala Željka Čorak. Postao je prvo asistent, pa docent, i od 1979. do umirovljenja 2001. redoviti profesor na fakultetu, na kojem je vodio Katedru za nacionalnu povijest umjetnosti, predavao renesansnu umetnost i ikonografiju. Bilo je to vrijeme silnog uzleta struke, a sam Ivančević dao je neizbrisivi doprinos kroz svoj impozantni opus, ali i etičko ponašanje. Polazeći od uže povjesničarsko-umjetničke struke koju je predavao na Filozofskom fakultetu, Akademiji dramske umjetnosti i Studiju dizajna na Arhitektonskom fakultetu u Zagrebu, s vremenom je razvio cjelovit sustav, što je rezultiralo nastavnim i stručnim filmovima i televizijskim emisijama, udžbenicima. Disertacijom o gotičkoj arhitekturi Istre uklopio je u hrvatsku povijest umjetnosti dotad zanemareno, a dragocjeno spomeničko blago. Analitički je osvijetlio razne ključne pojave i osobnosti hrvatske likovne tradicije, posebno iz razdoblja renesanse. Postavio je tezu o izvornoj srednjodalmatinskoj ranorenesansnoj graditeljskoj školi koju utemeljuje Juraj Dalmatinac u Šibeniku, a nastavljaju A. Aleši i Nikola Firentinac u Trogiru.

Prvi je u hrvatskoj povijesti umjetnosti napisao sintezu hrvatske umjetnosti u knjizi “Umjetničko blago Hrvatske” 1986. (izdanje iz 1993. dopunjeno je pogovorom s interpretacijom spomenika uništenih u ratu) i predložio valorizaciju cjelokupne hrvatske umjetničke baštine. Njegov kritički i polemički duh, udružen s analitičnošću i erudicijom, nije mogao ostati ravnodušan na poremećaje u svojoj sredini što dolazi do izražaja u knjigama “Za Zagreb (suprotiva mnogim)” 1 i 2 (2001. i 2003.). S istih pozicija djelovao je i kao istaknuti pojedinac i predsjednik Društva povjesničara umjetnosti Hrvatske, kada je, braneći dostojanstvo struke, digao svoj glas i za zaštitu Dubrovnika i šibenske katedrale, ali i za obnovu Starog mosta u Mostaru.

U povodu desete godišnjice smrti Društvo povjesničara umjetnosti Hrvatske, čiji je bio dugogodišnji predsjednik i čija nagrada nosi upravo njegovo ime, skupom Hrvatski povjesničari umjetnosti - Radovan Ivančević (1931.-2004.) vraća u fokus stručne javnosti Radovana Ivančevića i njegov rad.

Netipični ikonograf

Petar Prelog se na zagrebačkom skupu osvrnuo na Ivančevićeva dva teksta o Ljubi Babiću koji pripadaju vrhuncima njegova povjesničarsko-umjetničkog opusa. Na žalost ti tekstovi gotovo da su zaboravljeni i ne spominju ih kasniji tumači Babićeva djela. Prva, opsežnija studija “Bilješke o Ljubi Babiću” objavljena je u Životu umjetnosti 1980. i predstavlja raspravu o umjetnikovu stilu, njegovu odnosu s Miroslavom Krležom te motivu zastave u njegovu slikarstvu.

“Drugi dio teksta Ivančević posvećuje motivu zastava u Babićevu slikarstvu i taj je motiv naravno mjesto susreta Babića i Krleže pa tako niti ova malena ikonološka studija ne može funkcionirati bez povremenog osvrta na književnika. Ivančević se upušta u pomno tumačenje njihovih simboličkih značenja, ali i izuzetno važne kompozicijske uloge. Posebno ističe ‘Crnu zastavu’ iz 1916, jednu od ključnih slika Babićeva opusa, i pruža njezinu temeljitu analizu. Raspravlja o neubičajenom uspravnom formatu, o kompozicijskoj smionosti, o pogledu odozgo, gornjem rakursu koji stavlja u kontekst europske umjetnosti. Ivančevićeva analiza Babićeve ‘Crne zastave’ dobro je argumentirana afirmacija ne samo Babićeva slikarstva nego i hrvatske moderne umjetnosti u cjelini te svakako pripada najnadahnutijim tumačenjima pojedine slike u hrvatskoj povijesti umjetnosti.”

Ivančević je mnogima poznat prije svega po ikonografiji, odnosno ikonologiji, tvrdi njegov nasljednik na kolegiju Uvod u ikonologiju Dino Milinović. Nije bio tipičan ikonograf i njegov odnos prema toj specifičnoj metodi bio je vrlo slojevit. “Imao je jednu veliku kvalitetu koja nije bila česta u njegovo vrijeme među našim povjesničarima umjetnosti, a to je okrenutost prema zbivanjima, prema teoriji povijesti umjetnosti drugdje, izvan Hrvatske, odnosno tadašnje Jugoslavije. Zapravo kao rijetko tko u Hrvatskoj povijesti umjetnosti u novije vrijeme pratio je ideje i razmišljanja koja su obilježila drugu polovicu 20. stoljeća”, kaže Milinović. Govoriti o njegovu pristupu kao o određenom eklekticizmu u odnosu na povjesničare umjetnosti njegove generacije koji su većinom bili sljedbenici bečke škole danas se ne čini kao umanjivanje njegova originalnog doprinosa, već kao pionirski rad na istraživanju novih interpretativnih mogućnosti. Teško je reći kojim se razdobljem Ivančević ponajviše bavio. “Njegove studije sežu od mozaika u Eufrazijevoj bazilici do suvremene umjetnosti, arhitekture i urbanizma. U tom smislu možemo reći da je bio prisutan u svome vremenu, da se nije libio sudjelovati u javnom životu i izjašnjavati oko konkretnih problema. A volio je svoj javni angažman i izazov kamere”, kaže Dino Milinović.

Veliki pregledi

Različitost njegovih interesa neminovno ga je s vremenom dovela do velikih pregleda kakva je hvaljena i dugo jedinstvena knjiga “Umjetničko blago Hrvatske” i “Uvod u ikonologiju” u Leksikonu ikonografije, liturgike i simbolike zapadnog kršćanstva. “Uvod u ikonologiju” ostaje sve do danas jedan od najpreglednijih prikaza te metode u hrvatskoj povijesno-umjetničkoj literaturi. U tom smislu rad Radovana Ivančevića bio je u znatnoj suprotnosti s dominatnim tendencijama formalne analize u hrvatskoj povijesti umjetnosti i otvorio je nove mogućnosti interpretacije koje su svoje konačni i možda ponajbolji oblik dobile u nizu srednjoškolskih udžbenika Likovni govor koji su izlazili od 1997. godine.

Afirmirao Planića

Na skupu u Zagrebu Zrinka Paladino iz Gradskog zavoda za zaštitu spomenika kulture i prirode istakla je da se kontinuirano izrađuju prijedlozi zaštite, a pri izdvajanju najznačajnijih arhitektonskih ostvarenja stambene namjene prve polovice 20. stoljeća veliku vrijednost imaju znanstveni radovi stručnjaka na tom području, među kojima je i Radovan Ivančević. Uz Željku Čorak, Tomislava Premerla i Aleksandra Lasla, znanstvenike koji su tu arhitekturu valorizirali.

“Upravo zahvaljujući angažmanu Radovana Ivančevića, i Stjepan Planić je, među ostalima, dospio na zaslužno mjesto povijesti moderne hrvatske arhitekture”, tvrdi Zrinka Paladino.

Ivančević je bio briljantan govornik, pravi pedagog i svojim je, kako kaže Željka Čorak, “zaraznim šarmom” približio umjetnost mnogima, koji joj možda i nisu bili skloni.

Polemika s Krležom

Ulazeći u polemiku s Krležom, Ivančević prikazuje Babića kao duboko ukorijenjenog u svijet oko sebe, ističe Petar Prelog komentirajući profesorov amblematski tekst o jednom od naših velikana slikarstva. “Ljubo Babić bio je veoma senzibilan suputnik, receptivan i kreativan i nije bio gluh za žamor svoga vremena niti slijep za suvremena likovna strujanja”, prenosi Prelog Ivančevićeve riječi . “Istovremeno, tvrdeći da je i Krležin opus obilježen nekim od stilskih strujanja koji su odredili Babića i ekspresionizmom, Ivančević ističe čitav niz obilježja u Krležinu djelu kojima argumentira književnikovu avangardnu poziciju u hrvatskoj književnosti i kulturi toga vremena. Iako je jasno da je Krleža bio izraziti protivnik avanagardnih tendencija u likovnoj umjetnosti, Ivančević zaključuje kako je s druge strane na literarnom planu bio revolucionaran, odnosno avangardan jedanako kao Picasso ili Gross na području likovnih umjetnosti”.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
16. studeni 2024 17:01