Umro je u dobi od 88 godina njemački umjetnik Georg Baselitz, središnja figura suvremene europske umjetnosti i jedan od najvećih slikara druge polovine 20. i početka 21. stoljeća, poznat po tome što je često prikazivao ljudske figure naopako, stvarajući slike koje prkose zakonima uobičajene percepcije te izazivaju uznemirujući i provokativan učinak. Nazivan je, stoga, "slikarom preokreta".
"Hijerarhija u kojoj je nebo gore, a zemlja dolje ionako je samo dogovor na koji smo se navikli, ali u koji uopće ne moramo vjerovati", govorio je Baselitz.
"Ja sam brutalan, naivan i gotički. Rođen sam u uništenom poretku, uništenom krajoliku, uništenom narodu, uništenom društvu. I nisam želio ponovno uspostaviti poredak: vidio sam dovoljno takozvanog poretka. Bio sam prisiljen sve propitivati, biti ‘naivan‘, početi ispočetka."
Njegov stil spoj je ekspresionizma, neoekspresionizma i nadrealizma. To su djela koja "vrište" jarkim bojama i monumentalnim figurama. Vrlo su intenzivna, promatrače rijetko ostavljaju ravnodušnim, kao da isijavaju emociju, naslikana snažnim, energičnim potezima kistom, slojevitim nanošenjem boje i dinamičnim tretmanom površine.
Daleko od službenih kanona
Rođen kao Hans-Georg Kern u Deutschbaselitzu u Saskoj, području koje će kasnije postati dio Njemačke Demokratske Republike, 1956. upisao je studij primijenjenih umjetnosti na Akademiji u Istočnom Berlinu no nakon što je suspendiran napustio je Istočnu Njemačku 1957. suočen s rastućim političkim pritiskom.
Studij je nastavio u Zapadnom Berlinu između 1961. i 1962. Tijekom tog razdoblja promijenio je prezime u Baselitz kao posvetu svom rodnom mjestu. Također je objavio niz ikonoklastičkih tekstova koji su kritizirali tadašnju mainstream umjetnost u Njemačkoj.
Šezdesetih godina Georg Baselitz odlučuje krenuti vlastitim putem, daleko od službenih kanona dominantne suvremene umjetnosti. Njegova prva velika inovacija očituje se u "razbijanju" klasičnih pravila prikaza.
Utjecaji njemačke tradicije, sjećanja na fragmentiranu prošlost njegovih zavičajnih krajeva te rane koje je ostavio rat oblikovali su njegov umjetnički pogled.
Već 1963. njegovo djelo poprima snažan identitet: motivi iz svakodnevnog života ili popularne mašte reinterpretirani su na intenzivan, grub i često groteskan način. Njegova se tehnika ističe hrabrom uporabom boje, često nanesene u debelim slojevima bez mekih prijelaza, ali ponajviše sklonošću narušavanju tradicionalne akademske perspektive.
Označen na Istoku službenim optužbama za "društveno-političku nezrelost", Baselitzova prva samostalna izložba u Zapadnom Berlinu 1963. proglašena je pornografskom od strane medija. Dvije njegove slike bile su zaplijenjene, izložba zatvorena, a on je kažnjen od strane policije. Ubrzo, međutim, Baselitz je, zahvaljujući stipendiji, boravio u Firenci. Po povratku iz Italije slika "Heroje" – ključnu seriju slika koja je kasnije prepoznata kao remek-djelo (1965.–1966.), a koja prikazuje ratnike u opustošenim krajolicima te odražava tragediju i traumu nedavne povijesti.
Do kraja 1960-ih Baselitz je razvio tehniku po kojoj ga i danas prepoznaje i najšira publika: inverziju, odnosno praksu stvaranja i izlaganja slika "naopako" kako bi ih "ispraznio" od sadržaja i doveo njihovu simboličku snagu u novu napetost. Središnja figura u njegovom opusu bila je njegova supruga Elke, koja se od kraja 1960-ih pojavljuje u obrnutim portretima.
Skandal na Venecijanskom bijenalu
Baselitzov međunarodni uspjeh snažno se potvrđuje tijekom osamdesetih godina zahvaljujući velikim samostalnim izložbama u uglednim galerijama i muzejima diljem svijeta. Godine 1984. održana mu je izložba u Museum of Modern Art u New Yorku, koja je označila globalno priznanje umjetnika koji je do tada često bio percipiran kao outsider na njemačkoj sceni. Ta je izložba dodatno učvrstila njegov položaj kao jednog od najutjecajnijih umjetnika svog vremena.
Osamdesete godine donijele su još jednu značajnu promjenu u njegovom radu, kada je započeo kiparski opus s nizom radikalnih, velikih drvenih figura. Svoju prvu takvu skulpturu predstavio je na Venecijanskom bijenalu 1980., gdje je dijelio njemački paviljon s Kieferom i izazvao skandal. Predstavljala je čovjeka s jednom podignutom rukom, što su neki kritičari protumačili kao nacistički pozdrav.
Baselitz, šokiran reakcijama, rekao je da gesta potječe iz afričke umjetnosti, u kojoj podignuti dlan znači predaju u borbi.
Početkom 1990-ih rad Georg Baselitza postao je apstraktniji, s naglaskom na boju, liniju i potez . Godine 2005. započeo je seriju "Remix", u kojoj se vraćao svojim ranijim djelima i reinterpretirao ih kroz brže izvedene, lakše slike i akvarele.
Baselitz se okušao i u kazalištu. Scenografija za münchensku produkciju Parsifala 2018. temeljila se na njegovim crtežima, a prošlog ljeta u Salzburgu dizajnirao je lutke za marionetsku predstavu.
Bio je "jedan od velikih umjetnika koji su udahnuli visceralni, mitski i tragično svjestan novi život njemačkoj kulturi od 1960-ih", napisao je kritičar Jonathan Jones u The Guardianu 2016. godine.
U sklopu popratnog programa nadolazećeg Venecijanskog bijenala idući tjedan otvara mu se velika monografska izložba u Fondazione Cini.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....