Preminula je velika hrvatska umjetnica, majstorica tapiserije Jagoda Buić

Jagoda Buić Wuttke umrla je u 93-oj godini života, u svojem domu u Veneciji. Već je dulje vrijeme, ranije, bila bolesna, teško se kretala. Bila je najveća majstorica tapiserije na ovim prostorima, i jedna od najvećih umjetnica, izlagala je u najvažnijim svjetskim muzejima diljem svijeta, a da će upravo tapiserija biti njezin glavni izričaj, odlučila je još šezdesetih godina. Njezin je životni moto bio: “Sve što sam radila, radila sam unatoč. Ako sam plivala, plivala sam uzvodno. Jer ako te struja nosi, kao da nisi...”

Rođena je u Splitu 1930. godine, diplomirala na Akademiji u Beču, a potom se usavršavala i u filmskoj scenografiji u znamenitoj Cinecitta u Rimu te kostimografiji na Centru za umjetnost i kostimografiju u Veneciji. Među mnogim muzejima, izlagala je i u pariškom Muzeju moderne umjetnosti. Prvu je izložbu imala još 1956. godine. Kritika je znala cijeniti njezin rad. Dobila je više međunarodnih priznanja za svoj rad, a među njima je i Grand Prix na bijenalu u São Paulu, kao i nagrada UNESCO-a za zasluge na području likovne umjetnosti. Šezdesetih je godina, uz pomoć jedne bosanske švelje, izradila prvu tapiseriju. Baviti se umjetnošću, smatrala je Jagoda Buić Wuttke, bogom je dana privilegija.

Nedavno smo razgovarale, prije par mjeseci, kada mi je rekla, da joj je velika želja da joj se podigne muzej u Splitu, njezinom rodnom gradu. U ime te umjetnice je njezin danas pokojni suprug Hans Wuttke, svojedobno potpredsjednik Svjetske banke, ostavio novac kako bi se podigao muzej u kojemu bi se nalazili njezini radovi.

Krajem su prošle godine njezini radovi bili izloženi i u pariškom Centru Pompidou, tamo se našla među najvažnijim autoricama. Kako mi je rada rekla: "Kako sam često u Parizu, imala sam i drugih planova s Beaubourgom, o ovoj sam izložbi obaviještena doslovce u zadnji čas. Riječ je o radu Partage de la Nuit, Podjela noći koji mi je jako drag, a trenutno se nalazi u jednoj engleskoj galeriji, koja ga je posudila za izložbu, ja ga možda ni ne bih izabrala. No, kako mi kažu, dobio je mnoge pohvale, pa sam, budući da sam tašta kao što je svaki umjetnik tašt, utješena. Način na koji se rad percipira nije izdao moju prepotenciju".

Na pohvalama koje dobiva iz Pariza,rekla mi je ne može uživati: "Ja to zovem ljutom kozmičkom zrakom koja prolazi pokraj mene. Svi su moji prijatelji preminuli, Tonko Maroević, Joško Juvančić, Vladimir Veličković i mnogi drugi". Tijekom razgovora čita mi pjesmu koju je ovih dana napisala za Edu Murtića, a koja započinje slikom velikog crnog orla sklopljenih nepomičnih krila. "Nisam, nažalost, mogla doći na izložbu u Zagrebu, posvećenoj stotoj obljetnici njegova rođenja, pa sam pjesmu napisala i poslala joj njegovoj udovici, Goranki Vrus Murtić. S Edom sam uvijek voljela razgovarati, bio je tako elokventan".

Dok smo razgovarale, bila je u Dubrovniku, u kući u kojoj je imala pogled na Lovrijenac: "Dubrovnik je za mene ritual. Nažalost sam u situaciji da s terase gledam u more u koje sam zaljubljena. Prisjećam se mnogih trenutaka, pa i filma koji je snimljen o mojoj strasti za morem, u kojemu skačem s čamca. Sada, mogu u moru samo uživati pogledom".

Krajem je jeseni otišla u svoju kuću u Provansi, slikara Anselma Kiefera te svojedobno modnog dizajnera Pierrea Cardina, gdje su se nalazile njezine mnoge papirnate skulpture, na kojima je radila u velikim količinama.

U posljednje se vrijeme nije toliko bavila tapiserijom, češće je oblikovala radove papirom, znala ih je i izlagati, npr. ciklus “Carta canta”, uz koji je objašnjavala: "Moj dijalog s papirom počinje i završava u samoći. Prišla sam mu neopterećena bilo kojom postojećom tradicijom jer odbačena kartonska kutija i pakpapir imaju svoju poetiku. Prije ljeta, ostavila sam u svojem ateljeu u Provansi šest formata od oko četiri i pol metra na temu izbjeglica i njihove nesreće, što je tema koja me opsjeda. Djela se zovu ‘Lampedusa’, ‘Bijeg’, ‘Migracija’” govorila je o papiru. Uvijek se lijepo izražavala: "papir je medij koji izlazi iz dlana i koji lako prati brzu misao. Čovjek je u dosluhu s papirom već tisuću godina. Ako nađete pravi jezik, papir vas sluša, bilo to ljubavno pismo ili rođendanski paketić. Ima svoje dostojanstvo, ali u isto vrijeme i krhkost i zato ga treba poštivati...

U Bonnieuxu, seocetu, na jednom od brežuljaka masiva Luberon u unutrašnjosti Provanse, skrasila se bila i u vrijeme izolacije, okružena prirodom i mnogim životinjama.

Sa Zdravkom Zimom dogovarala je i knjigu, kako mi je rekla: "Da, meni je stalo da bude napisana, odnosno, da ju napiše baš on. Da bude u njoj razgovora, života. Kasnije, mogu kontekstualizirati moj život na drugi način. No vjerujem da bi Zima to dobro opisao. Imala sam čitav život taj jedan nemir, radoznalost. Izbacili su me, svojedobno, iz gimnazije. U Beču sam bila, pak, najbolja studentica, pa sam na preporuku ambasadora počela živjeti u Parizu. A za muža sam se udala nakon dva mjeseca poznanstva". I ostali su zajedno do kraja njegova života.

S mužem, investicijskim bankarom, upoznao ju je Budimir Lončar: "Pitao me može li s nama na večeru. Kad je ušao, ugledala sam najljepšeg muškarca na svijetu. Kako se pokazalo, bio je i izrazito pametan, pažljiv. Imala sam sreće." rekla mi je. Kako je Hans Wuttke bio potpredsjednik Svjetske banke, otišla je s njim u Ameriku, no potom su se vratili u Europu, družili su se s mnogim protagonistima epohe, primjerice, s bivšim francuskim predsjednikom Jacquesom Chiracom, ona i suprug družili su se na jahti Age Khana...

O njezinom su se radu, monumentalnim tapiserijama, onoj vrsti umjetnosti koju ste morali doživjeti uživo da biste ih znali cijeniti, pozitivno izražavali mnogi. Među ostalim je Z. Kržišnik zapisao: "Svojim tapiserijama te scenskim i kostimografskim projektima stvorila je posve svoj, nezamjenjiv i zaokružen svijet koji je – usprkos svom njenom pobjedonosnom eksperimentatorstvu – ukorijenjen u duboko elementarnome, arhaičnome poimanju bitnih stvari života... Ona prodire u strukturu samoga tkanja, daje mu autonomiju i uspostavlja tapiseriju kao nov, samostalan umjetnički izraz". Uz tapiserije, napravila je preko 150 scenografija i kostimografija, a ćak se svojedobno okušala u režiji, režirala je Richarda III, govorila je da je oduvijek težila total dizajnu. Ivo Pogorelić često je znao prepričavati njezinu izjavu da svakome jednom pred vrata dođe zlatna kočija. Kolekcionar umjetnina i bankar Tomislav Vuić citirao je izjavu da bankari uvijek pričaju o umjetnosti, a umjetnici o novcu.