IZLOŽBA U DUBROVNIKU

PRAVI ILI LAŽNI BACON? Kontroverzni crteži iz zbirke slikareva navodnog ljubavnika prvi put pred našom publikom

 Getty Images
Za neke sporna, a za druge autentična djela jednog od najvećih i najskupljih slikara 20. stoljeća pripadaju zbirci Ravarino koja je prošla mnoge peripetije

Iz Umjetničke galerije Dubrovnik ovih je dana stigla vijest da se tamo krajem prosinca ove godine priprema izložba slavnog Francisa Bacona, jednog od najvećih slikara 20. stoljeća.

Naziv je izložbe “Granice uma”, a bit će podijeljena u četiri cjeline: Pape, Portreti, Autoportreti i Raspeća. Riječ je o nekima od najvažnijih tema koje se vezuju uz ovog umjetnika. Na izložbi će biti, najavljuju iz Umjetničke galerije, više od stotinu radova, no nećemo vidjeti slike, već crteže u olovci i pastelu te kolaže. Djela koja se izlažu u Dubrovniku, međutim, predmet su brojnih rasprava oko njihove autentičnosti. Za neke lažna, a za druge prava, pripadaju zbirci Ravarino koja je prošla mnoge peripetije.

Crteži o kojima je riječ, prema priči njihova vlasnika, američkog novinara talijanskog podrijetla Cristiana Lovatellija Ravarina, nastali su u razdoblju između 1970. i 1990. godine. Ravarino tvrdi kako su on i slavni slikar povremeno bili u vezi tijekom petnaest godina i kako mu je crteže poklonio sam Bacon. O svemu je i Umberto Guerini, Ravarinijev odvjetnik, napisao knjigu “Vrh sante leda”.

Mjesto za bijeg

Među onima koji ne sumnjaju u autentičnost Ravarinijevih Bacona je znameniti likovni kritičar Edward Lucie-Smith: “Bacon je bio u neslužbenoj vezi sa Ravarinom, koji se bojao što će njegova obitelj reći. Jedno od njegovih najdražih mjesta za bijeg bila je Italija. Tamo su često bili zajedno”. Drugi su, pak, tvrdili da im je sumnjivo da su crteži potpisani, da ovaj umjetnik nije potpisivao crteže, međutim Lucie-Smith je u spomenutoj polemici, prenesenoj među ostalim u Independentu, tumačio kako “i on sam potpisuje knjige prijateljima, te da bi bilo još više sumnjivo da ga nisu potpisali”. Također je rekao kako su Baconovi crteži iz Ravarinijeve zbirke nastali kao “Laokontov rad, rad čovjeka koji se trudi pobjeći iz vlastita mita, vratiti se čistom užitku stvaranja umjetnosti, radi nje same”. Upravo je i Edward Lucie-Smith, uz Giuliju Zadonandi, te ravnateljicu Umjetničke galerije Dubrovnik Vesnu Delić Gozze, kustos izložbe u Dubrovniku. Lucie-Smith također je i autor djela “Francis Bacon, Radovi na papiru. Katalog crteža koje je umjetnik donirao Cristanu Lovatelliju Ravariniju”.

U katalogu kojim se najavljuje dubrovačka izložba stoji kako je riječ o kolažima i crtežima u kojima je umjetnik izražavao svoje ideje s intelektualnim poštenjem, što korespondira i s navedenom Smithovom temom o povratku izvornoj umjetnosti, o Laokontu. Također ističu i “put kroz umjetnikov um, i novi pogled na njegov opus putem djela iz talijanske kolekcije”.

Crteži su prema priči Cristana Lovatelliju Ravarinija nastali u Italiji, zemlji koju je Bacon izrazito volio i u kojoj je često odlazio. Zanimljivo je i da je Bacon jednom prigodom izjavio da nije radio crteže, no oni koji dobro poznaju njegov rad, slažu se da je u mnogim aspektima svog života namjerno govorio neistine, pa tako i u ovom, te su se nakon njegove smrti pojavili mnogi crteži, iz mnoštva izvora. Neke je od njegovih crteža otkupila i znamenita londonska galerija Tate.

Papa po Velázquezu

Među radovima kojima se najavljuje izložba u Dubrovniku je i crtež koji se vezuje uz poznati Baconov ciklus “Papa po Velázquezu”. Riječ je o reinterpretaciji znamenite slike iz 17. stoljeća, portreta Inocenta X, koju ovaj umjetnik reinterpretira. Naime, dok je boravio u Italiji namjerno je odbio otići pogledati uživo Velázqueza, odlučio je naslikati svoje verzije, pa ih je izložio na Venecijanskom bijenalu 1954. godine. I prva je njegova poslijeratna izložba bila inspirirana ovim djelom, te je utvrdila njegovu reputaciju koja je od tada samo rasla u umjetničkom svijetu. Tada je i prvi put izlagao u Americi.

Motiv je pape slikao između 1950. i 1960., naslikao ga je 45 puta, kritika je hvalila novi način interpretacije klasika, u ovim zapravo vrlo mračnim prizorima pape koji kao da vrišti s platna, on je tumačio da “nema ništa protiv institucije pape, već je želio prikazati boje koje ne može prikazati sa svakodnevnom odjećom, bez da upadne u lažni manirizam”.

Pisali smo o Giacomettiju u brojkama, pa ne zaobiđimo ih ni uz Francisa Bacona, čiji je triptih “Tri studije Luciana Freuda”, drugo najskuplje prodano umjetničko djelo na dražbi u povijesti. Triptih je postigao cijenu 142,4 milijuna dolara u samo šest minuta koliko je prije dvije i pol godine trajala aukcija u Christie’su. Naravno da cifra za umjetničko djelo i kvaliteta nisu nužno u vezi, dapače, a i moglo bi se raspravljati o takvim cijenama za umjetnine, no u slučaju i Bacona i Giacomettija kupci nisu pogriješili, riječ je o ključnim djelima prethodnog stoljeća.

Kasnije se otkrilo da je sliku kupila Elanie Wynn, bivša supruga vlasnika kasina Wynn, natječući se s bivšim suprugom. Slika je nastala 1969., Freud sjedi na stolici, okružen rešetkama, svojevrsnim mentalnim zatvorom.

Rivali i prijatelji

Dvojica umjetnika vrlo različite obiteljske pozadine, Freud, koji je unuk oca psihoanalize Sigmunda Freuda, i Bacon, kojeg je otac, vojnik, izbacio iz kuće, zbog “slabosti i homoseksualnosti”, a koji je posve slučajno nosio ime engleskog filozofa, bili su istodobno i rivali i veliki prijatelji, a družili su se u poslijeratnom Londonu, u SOHO-u, gdje se okupljala ostala ekipa intelektualaca među kojima Michael Andrews, John Deakin, Henrietta Moraes, Isabel Rawsthorne... Zajedno su izlagali i na Venecijanskom bijenalu, uz Bena Nicholsona.

Freudova druga supruga Caroline Blackwood kasnije je opisivala kako je “Lucian svaku večer izlazio na večeru s Francisom Baconom. Ponekad smo i svi zajedno ručali”. Freud je imao nekoliko supruga i ljubavnica, Bacon je, pak, bio u “potrazi za muškarcem koji je muževniji od njega”, međutim, kako se žalio Baconu, unatoč mnogim romansama, “nije, u mentalnom smislu na takvog nailazio”.

A kao što se pokazalo, i u nedavnom slučaju Johna le Carréa, autori koji su imali vrlo teško djetinjstvo, ponekad znaju i dodati ponešto u svojoj priči. Francis Bacon rado je prepričavao svoju životnu priču. Rođen je u Dublinu 1909. kao drugo od petoro djece Christine Firth, i trenera konja i vojnog oficira Edwarda Bacona. Bio je boležljiv od djetinjstva. Njegov otac, autoritativan, tradicionalan, vojnik, bio je zgrožen činjenicom da mu je sin homoseksualac, pa ga je izbacio iz kuće, nakon što ga je zatekao kako se oblači u majčinu odjeću. Sa samo sedamnaest godina, i sa džeparcem od samo tri funte tjedno, koliko mu je davala majka, i sa nezavršenom srednjom školom, stigao je u London. Počeo je raditi kao dizajner interijera, paralelno je proučavao djela Friedricha Nietzschea, zaradom od novca od dizajna interijera odlazio je u gay klubove u Berlin i Pariz, u Parizu se, nakon što se upoznao sa Picassovim stvaralaštvom, odlučio za umjetnost. Prvi mu je pokrovitelj bio poslovni čovjek i ljubavnik Eric Hall. Prvu je izložbu priredio u podrumu svojeg drugog prijatelja, no posjećenost nije bila dobra, i sve je slike uništio. Prijavio je djela na skupnu izložbu nadrealista, odbijena je. Zaradu je od prvih slika prokockao u Monte Carlu, a pravi uspjeh slijedi tek nakon Drugog svjetskog rata. Ljubav mu je u tom razdoblju Peter Lacey, koji mu je bio i inspiracijom za homoerotske prizore hrvača, koji su proizašli iz fotografija Eadwearda Muybridgea, a bili su u vezi sve do Laceyeve smrti 1962. godine.

Potraga za istinom

Među prijateljima para bio je i književnik William Burroughs. Istodobno, Baconova izložba slika nastalih po Van Goghu označava i preokret u njegovoj umjetnosti, od gotovo monokromatske, do umjetnosti s više kolorita. Šezdesetih počinje živjeti u finom londonskom kvartu South Kensington, gdje ostaje čitav život, Tate mu organizira retrospektivu, nakon toga i Guggenheim Muzej u New Yorku, pa slijedi, opet sedamdesetih, velika retrospektiva u Grand Palaisu u Parizu (1971). Međutim, u to je doba njegov ljubavnik George Dryer počinio samoubojstvo, što je umjetnika proganjalo, te je ostavilo traga i na njegovim, ponovno mračnijim slikama, počinje dominacija triptiha, figure su smirenije, no izolirane na pozadini. Ono što ga zanima, u skladu s duhom vremena, jest psihološka introspekcija, transformacija tijela, metafora života, slike “drugačije, radovi u potrazi za istinom, a vezana su kako uz filozofiju tako uz psihoanalizu (tu bi i djed njegova velika prijatelja Sigmund Freud imao mnogo toga za reći). Baconova su djela, stoji i u katalogu uz dubrovačku izložbu, “simbol prirode čovjeka”.

Doživio je pozne godine, preminuo je u Madridu, 1992. godine.

Na početku su ga odbijali. Danas, kritika za ovog autodidakta tvrdi: “Francis Bacon najveći je britanski slikar još od J.M.W. Turnera”.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
24. studeni 2024 10:02