PIŠE PATRICIA KIŠ

PORTRETI IZ FUNDUSA STROSSMAYEROVE GALERIJE Što kriju prikazi vladara, plemića i donatora koji se rijetko izlažu

 Damjan Tadić / CROPIX
 

Istraživanje podrijetla umjetnina, odakle su, zapravo, stigle u muzeje i galerije, premda tim institucijama otkrića i ne išla u korist, a posebno se to odnosi na djela koja su pristizala nakon Drugog svjetskog rata, potom istraživanje jesu li autori potpisani uz djelo uistinu ti, prepoznavanje krivotvorenih potpisa, uobičajena je praksa u inozemnim muzejima i galerijama koja je u posljednjih desetak godina donijela mnoga važna otkrića.

Na hrvatskoj se likovnoj sceni rijetko bave ovom problematikom, kustosi na ovom polju, kaskaju, posebno se to odnosi na Muzej Mimara, koji bi pružao jednu sasvim drugu sliku u javnosti kada bi se istražila autentičnost potpisa pojedinih autora, kao i podrijetla umjetnina, o čemu se, uostalom, neprekidno nagađa. Naprosto nije dovoljno više pokazati svoj stalni postav, u kojemu se godinama ništa ne mijenja, muzejima je potrebna dinamika. To bi, u institucijama koje umjetnine posjeduju, trebao biti primaran kustoski posao.

Prvi su se sustavnije tim područjem počeli baviti iz Strossmayerove galerije HAZU kustosice Ljerka Dulibić i Iva Pasini Tržec, te ravnatelj ove galerije Borivoj Popovčak. Pisali smo u više navrata o njihovim istraživanjima. Podsjetimo na istraživanje slike “Kartaši” Pietera Jansz. Quasta, u sklopu međunarodnog projekta TransCultAA, koja je vodila od neobične aukcije u bečkom Dorotheumu, preko spremišta umjetnina sakupljanih za Hitlerov muzej pokraj Salzburga, pa sve do Ante Pavelića.

Najnovija je u nizu istraživanja izložba “Portreti” koja se do 24. veljače može pogledati u ovom izlagačkom prostoru. Izlažu se portreti koji su nastali između 15. i 20. stoljeća, mnogi se od njih, nažalost, rijetko izlažu, čuvaju se u depoima, iz raznih su europskih slikarskih škola, na njima su vladari, crkveni velikodostojanstvenici, plemići, trgovci, ugledni građani, donatori. Ruku na srce, dosta ih, vidljivo je na prvu čim pogledate postav, nastalo iz taštine, želje da ih se zabilježi za vječnost.

Za svaki je rad potrebno poznavati kontekst, u slučaju tri djela koja su nam se učinila najzanimljivijima na izložbi, što se pušilo u doba nastanka, što se odijevalo, i kako su prikazivani bračni parovi. Primjerice, kod prikaza bračnog para na slikama Michiela van Mierevelta, predstavljanje supruge na lijevoj strani, za razliku od uobičajene desne, objašnjava se visokim položajem te žene u društvu (supruga je, dokazano je istraživanjem, od muža bila mlađa više od dvadeset godina).

Portret, pak, pape Pija VII u tehnici akvarela na bjelokosti, iz radionice slikara Vincenza Camuccinija, sićušnih je dimenzija, tek nekih pet centimetara i na poklopcu je burmutice, okrugle kutijice duhanskog praha za konzumaciju šmrkanjem, što je bio onodobni društveni ritual, odnosno, u doba nastanka slike početkom 19. stoljeća pravi mondeni hit. Zabilježeno je da je sam papa sakupljao i poklanjao burmutice i navodno ju je poklonio biskupu Maksimilijanu Vrhovcu, a kako je došla do obitelji Crnković, koja ju je muzeju donirala, dalje se istražuje.

Portret, pak, djevojke s potpisom Nicolaesa Maesa datiraju zrelije doba djelovanja ovog umjetnika na temelju promjene mode: naime, tek 70-ih godina 17. stoljeća dolazi do povećanja izreza na ženskim haljinama oko vrata te uključivanju marama, odnosno šalova oko dubokih izreza. Jedno vrlo dinamično istraživanje kakav bi kustoski posao i trebao biti.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
24. studeni 2024 00:33