U Galeriji Studija dizajna u Frankopanskoj ulici, a možete ju vidjeti i iz izloga u ovoj ulici, može se pogledati poprilično zanimljiva izložba "Postav za skriveno", koju potpisuje Nika Pavlinek. Riječ je o svojevrsnoj instalaciji koja podsjeća na dom, a unutar kojeg umjetnica izlaže posuđe koje je sama oblikovala. Predmeta je mnoštvo, svaki je maštovito oblikovan, poziv je to na gozbu obika.
Predgovor je napisala Ivana Podnar:
"Postoje stvari koje koje ne izlažemo u javnosti kao i one koje pokazujemo samo nekima. Prema toj delikatnoj granici prosuđujemo o naravi čovjeka pa i o njegovoj pristojnosti, doličnosti, ali ocjenjujemo i stupanj zbližavanja s drugim po tome koliko nam je sebe pokazao. Doći nekome u kuću, sjesti mu za stol i dijeliti hranu, razgovor i smijeh stvarna je i simbolička razmjena, malo svakodnevno slavlje u koje uranjamo osjetilno i emocionalno. To nije izlaganje na koje mislimo u kontekstu umjetnosti i dizajna, jer nema posrednika: ni galerije, ni kustosa; ali je istovremeno izravnije izlaganje u kojem postoje samo dizajner, predmet i gost (publika i kritičar u jednom).
Nika Pavlinek potrebu pretvara u eksperiment, a oblikovanje u igru pa uporabni predmeti (tanjuri, šalice, zdjele) postaju začuđujući oblici jednog kućnog krajolika koji se izmjenjuju od prilike do prilike, obogaćeni mirisima, okusima i zvukovima. Neki predmeti djeluju jestivo, hrskavo, kremasto, drugi podsjećaju na prapovijesnu neolitsku keramiku, treći posuđuju strukture iz prirode pa se doima kao da je autorica iz okoline izdvojila nešto što je oduvijek bilo tu (ne samo u materiji) i nadogradila to svojim oblicima i teksturama. Neke od tih tekstura, boja i ondulacija nastale su baš kao igra u kojoj dizajnerica eksperimentira sasvim otvorena iznenađenjima koje će joj visoke temperature peći isporučiti. Netko bi rekao da sreća prati hrabre, ali sam sklonija tezi da je sreća u glavi i rukama".
Kako dalje nastavlja: "Možda nije slučajno da se dizajnerica počela baviti keramikom nedugo prije no što je u vlastitom privatnom životu započela s jednako magičnim životvornim procesima stvaranja doma i iskustva majčinstva. Rizici, strahovi, veselje iščekivanja, nestrpljivost upoznavanja s novim koje dolazi zajednički su ovim iskustvima, neovisno što se događaju na bitno drukčijim razinama postojanja.
Za život treba vjera, da će donijeti nešto lijepo (ponekad protivno svakom razumu). Ta iracionalnost nije opreka materiji, već prihvaćanje da potpuna kontrola nije preduvjet stvaranju. Aura estetike ne može se izračunati niti predvidjeti. Ako ju uspijemo uhvatiti i preseliti u svakodnevicu, od posuda nastaju skulpture, a od jela ─ gozba".
