"Lonjsko polje tijekom godine prolazi radikalne mijene – rijeka nakon zime plavi, pretvarajući nizinu u niz plitkih vodenih zrcala u kojima se u proljeće mrijeste ribe. Povlačenjem vode nastaju jezerca – gozba za veliki broj vrsta ptica, a nakon toga nepregledne bogate livade za slobodnu ispašu stoke. Brojne autohtone vrste tako se ovdje sele i putuju, a promatrati ih u prirodnom elementu na njihovim proputovanjima posebna je privilegija koja počinje uvažavajućim dijalogom pažljivih intervencija" navode arhitekti Mia Roth i Tonči Čerina koji su na lokacijama Osekovo, Repušnica i Čigoč napravili sjajne vidikovce, a koji se mogu ubrojiti u nešto najbolje što od arhitekture moglo vidjeti ove godine.
Njihov je zadatak, naime bio povećati vidljivost Lonjskog polja, a vidikovci su jedan od tih projekata. Ostali su: opremanje ulaznih centara za posjetitelje, infrastruktura pješaka, biciklista, vodenih puteva...
Ovi su vidikovci izvorno planirani kao replike graničarskih čardaka. Platforme su s kojih je omogućeno promatranje bogatog biljnog i životinjskog svijeta. Kako navode autori: "Podjednako se odnose na biljni i životinjski svijet koji ga okružuje, krajolik Moslavine koji je stoljećima nastajao kroz srastanje prirodnih promjena i ljudskog rada, vrsta koje je nastanjuju i mijena kojima je izložena: simbiotski odnos izgrađenih oblika i prilagođene prirode svojstvena je kraju".
U međusobnom pak odnosu, oslobođeni od izravnih referenci, oni progovaraju samostalnim jezikom, izdaleka se čine dijelom kraja, mitologizirana lokalna bića, zaustavljena u pokretu. Nehijerarhiziranom krajoliku pojedine točke daju novi identitet, postaju gravitacijska središta, atraktori i premjerači. Markiraju teritorij kao što su to nekada činili čardaci, ali bez potrebe za granicama, omogućuju pogled na životinje, ali bez lova, čine nas sudionicima krajolika bez da budemo primijećeni. Nepomična fantastična bića brišu granicu i izjednačavaju jezik antropogenog i prirodnog, vire u daljini kao novi bestijarij".
