Rušenje spomenika kulture, u sklopu bivše Domobranske vojarne u Ilici u Zagrebu, sagrađene 1899. u suradnji Milana Lenucija i arhitekta Janka Holjca, kasnije akademika i gradonačelnika, prošlo je ovih dana u javnosti u znaku sigurnosti za prolaznike i prometnog kolapsa.
Urušena zgrada dio je cjeline bivših vojarna u novo doba poznatih kao vojarni "Kralj Tomislav" bogate povijesti, koje su temeljem Sporazuma o darovanju između Vlade RH i Zagrebačke nadbiskupije predana 2006. godine Zagrebačkoj nadbiskupiji te je rasknjižena iz evidencije MORH-a i od tad nije u nadležnosti Ministarstva obrane. U njoj se nakon obnove trebalo smjestiti Hrvatsko katoličko sveučilište. Nakon što se tijekom obnove kompleksa budućeg kampusa jučer urušio dio s jedne od zgrada nekadašnjeg sklopa Domobranske vojarne, uklonjen je iz sigurnosnih razloga i ostatak ovog spomenika kulture.
Miljenko Zovko, član uprave građevinske tvrtke Ing-grad d.o.o. koja je s tvrtkom Institut IGH izvođač radova na zgradi, rekao je ranije za Jutarnji kako je više faktora pridonijelo samom urušavanju, ali tvrdi da to nije neuobičajena pojava na gradilištima.
- Ideja projekta je da unutar tih zidova izgradimo potpuno novi objekt. Dakle, čuvamo samo vanjske zidove, a iznutra od podruma do krova gradimo armirano betonski objekt - objašnjava Zovko, dodajući da su se, kad je došlo do urušavanja, odlučili na razgradnju većeg dijela tog objekta zbog toga što se nalazi u neposrednoj blizini Ilice.
Nadalje kaže kako se radi o objektima starima više od stotinu godina.
- To su izuzetno stari trošni objekti koji su dodatno bili oštećeni u potresima - dodaje Zovko.
U objekte se tijekom posljednjih 30-ak godina nije značajnije ulagalo.
Ovim povodom razgovarali smo s povjesničarem umjetnosti i profesorom na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, Draganom Damjanovićem, koji naglašava da ne zna dovoljno podataka o nastaloj situaciji, ali ipak smatra da bi se zbog urušavanja svakako treba ispitati tko je konkretno radio, recimo, konzervatorski elaborat za obnovu objekta, kao i druge elaborate za izvedene radove. Osvrnuo se i na to kako bi s objekt trebao obnoviti.
- Tri su načina, prvi je rekonstrukcija zgrade s ranijom raščlambom pročelja čime bi se očuvala cjelina ambijenta i dala jasna poruka svim budućim investitorima da će morati na sličan način postupati u slučaju urušavanja zgrada. Drugo je izgradnja nove strukture s čuvanjem memorije na staru u vidu gabarita ili treće interpolacija koja bi se kontrastno odnosila prema postojećim strukturama. Ipak, u druga dva slučaja postoji opasnost da neki drugi investitori, nakon ovog slučajnog događaja, namjerno ne zapuste ili ostave da se uruše građevine unutar zaštićene zone ili pojedinačno zaštićene građevine kako bi mogli graditi posve nove strukture - rekao nam je Dragan Damjanović.
Dodao je i da se vjerojatno ova stradala spomenička zgrada obnavljala tako da se iz nje ukloni unutrašnjost, odnosno međukatna konstrukcija, što nije jedini slučaj te da danas postoje metode koje osiguravaju da se dobro sve očuva.
No zavirimo u povijest ovog objekta. Domobranska vojarna je od 1912. do 1918. nosila ime grofa Miroslava Kulmera, prvog zapovjednika 6. okružja ugarsko-hrvatskog domobranstva.
"Prvo sjedište domobranskog zapovjedništva bila je elegantna palača u Gajevoj ulici 30, u kojoj je danas Državno odvjetništvo RH, sagrađena 1899. prema projektu atelijera Hönigsberh & Deutsch, dok je vojska pokraj nje bila smještena u adaptiranoj građanskoj kući koja je od početka (1869.) bila pretijesna, pa se i prije podizanja palače zapovjedništva govorilo o potrebi izgradnje suvremene vojarne", piše Snješka Knežević u knjizi "Zagreb u škarama".
Nakon što je nedaleko od nove paradne pješačke vojarne princa Rudolfa 1894. utvrđena lokacija u Ilici, sam je Lenuci preuzeo izradu generalne osnove: rasporeda zgrada i kompozicije sklopa, dok je arhitektsko oblikovanje povjereno Holjcu.
"Iako su se obojica nesumnjivo oslanjala na velik korpus nerealiziranih projekata triju vojarni (pješačke, topničke i konjaničke), što ga je gradska uprava 1881./82. naručila od bečkog arhitektonskog studija Gruber & Völckner, specijaliziranog upravo za vojarne, domobranska je vojarna prvo djelo domaćih arhitekata i najskladnije među šest velikih vojnih sklopova sagrađenih na Černomercu između 1889. i 1913.. Sklop je perfektno dimenzioniran, pregledno organiziran, ima najviše zelenih površina, najjasnije otjelovljen slikovitom glavnom zgradom zapovjedništva na iličkoj fronti", piše u knjizi Knežević.
Slika iz starih vremena prikazuje upravo atmosferu iz tog vremena i na njoj se vidi frontalna zgrada kompleksa na iličkoj fronti, ali to nije ta koja je ovih dana se urušila, iako s njom čini vrijedan dio i sve su zaštićene.
Zagrebačka nadbiskupija dobila je čitav kompleks 2006. u procesu povrata nacionalizirane imovine, kao kompenzaciju za tzv. Mali Vatikan u Martićevoj ulici i najavila adaptaciju za Katoličko sveučilište, osnovano iste godine i smješteno u jednu zgradu.
"Svi ostali objekti iznajmljeni su raznoraznim učilištima za doškolovanje, edukaciju odraslih te konzultantskim tvrtkama, a svi bi oni, kako je najavljeno, s Katoličkim sveučilištem dobili zajedničku Aulu magnu prema uzoru na nova i novija europska sveučilišta", piše Snješka Knežević.
No 2012. Nadbiskupija je u koncesiju na 99 godina dala 65.000 od 250.000 m² ukupne površine sklopa tvrtki Ilica Centar, s ciljem financiranja razvoja svojeg sveučilišta. Sa Stipić Grupom tvrtka je najavila gradnju trgovačko-poslovnog centra, projekt je povjeren arhitektonskom studiju ProArch Davora Matekovića.
"Šoping centar tad nije realiziran, a Nadbiskupija se okrenula drugom svojem posjedu na Strojarskoj cesti s očito boljom financijskom kombinacijom", stoji u istoj knjizi.
Nažalost, Zagreb kao ni drugi hrvatski gradovi, piše Snješka Knežević, kao da ne znaju što s korpusom baštinom.
"S jedne strane oteže se s odlukama, s druge nerijetko iskazuje težnja komercijalizaciji, i to u pravilu zemljišta i lokacije, što prije ili kasnije znači rušenje - osude na nestanak nečega, što bi moglo imati budućnost", kao predviđanje stoji zapisano u knjizi "Zagreb u škarama", sa sabranim tekstovima Snješke Knežević nastalima od 2014. do 2016. godine.
