Izložba umjetnika s natječaja HT-a u Muzeju suvremene umjetnosti jedna je od rijetkih prigoda da se pogleda ono što autori stvaraju u ovom trenutku u svojim ateljeima. Ako se izuzmu saloni, vrlo je malo tematskih izložbi vezanih uz aktualnu produkciju, to je teza koju ponavljam par godina unatrag, i taj nedostatak kontekstualizirane suvremene umjetnosti u javnim prostorima je, zapravo, strašan.
Riječ je o desetoj izložbi po redu. Izložba ima svoja ograničenja. Primjerice, postoji određeni broj autora koji se uopće ne javljaju na natječaj. Postoji određeni broj autora koji se javljaju češće i čija je estetika kompatibilna s ukusom žirijem ove nagrade (iako se nekoliko članova izmjenjuje svake godine). Iz tog razloga izložba je slična iz godine u godinu, treba paziti kako će se sve dalje nastavljati. Nije tu riječ, da ne bude zabune, o zastupljenosti ili nezastupljenosti određenog medija (niti je to važno), svakog medija ima pomalo.
Izuzev toga, izložba je kvalitetnija i pročišćenija nego posljednje dvije do tri godine. Izloženo je 29 radova, pristiglo ih je preko dvije stotine.
Nekoliko je autora koje inače cijenim, no oni nisu poslali svoje najsretnije radove. Primjerice, Ines Matijević Cakić, koja je autorica nekih od najboljih crteža suvremene umjetnosti, izlaže crtež koji stvara koristeći ošišanu kosu njezine kćeri, objašnjava kako preispituje povezanost duge kose i rodnog identiteta. Potom, Fokus Grupa koja se bavi društveno angažiranom umjetnošću, umjetnošću koja postavlja prava pitanja, a koju među ostalim čine dvoje vrlo promišljenih umjetnika Elvis Krstulović i Iva Kovač, izlaže herbarije nastale prilikom njihovih šetnji, što podsjeća na bilježenje šetnji Gotovca, Ilića i Ivane Keser. Rado bih vidjela njihov drugi rad, kao i onaj Ines Matijević Cakić.
Od ostalih, zanimljiv je Igor Grubić. Tema spomenika NOB-u uveliko je eksploatirana u hrvatskoj povijesti umjetnosti, no Grubić videoradom uspijeva dati jedan novi pogled. Jasenko Rasol izlaže fotografije danas propalog Haludova, arhitekta Borisa Magaša, još jedan od komentara na odnos prema poslijeratnoj baštini, estetska kvaliteta Rasolovih je radova besprijekorna. Kao i Borka Vukosava, kojemu su teme fotografija palme uz more koje propadaju i palme koje se uvoze iz Kine. Od videa estetski je najjači rad Renate Poljak “Partenza”. Tema je odlazak muškaraca u Ameriku na početku 20. stoljeća, u potrazi za poslom, umjetnica polazi od osobne priče njezine prabake čiji se suprug nije vratio te povlači paralelu s izbjeglicama danas.
Slikar Duje Jurić izlazi iz medija slike u treću dimenziju, i konstruira čitav jedan osjetilni hodnik kroz koji posjetitelj prolazi - uspjelo skakanje iz medija u medij, što ne mora biti uvijek slučaj, i jedan od najboljih radova na izložbi. Od onih koji su, pak, ostali u dvije dimenzije, dobar je crtež Jelene Bando, dimenzija 150 puta 900 metara, kao i slika koju potpisuje Leo Kadele.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....