Ne znam kakav slikar, no Vlaho Bukovac bio je dobar pisac. Njegovi su memoari svakako više od argumentacije za vlastitu slikarsku praksu. Žive slike i pripovjedne tehnike pohranjene u njima nesumnjivo daju zamišljenoj galeriji Bukovčevih portreta dodatnu, svojevrsnu povratnu vrijednost, otvaraju ih po dubini pokreta kojim se naš neobični Konavljanin pola stoljeća kretao zamišljenim svijetom stare Europe, sve dok Veliki rat ne zatvori postaje njezine klasične figuracije. U vlastitu sam suzdržanost spram muzejske, izložbene platforme Bukovčeve kolorirane biografike počeo sumnjati kroz anegdotu s crnogorskoga dvora, kada je knjaz Nikola tražio načina kako da smanji ugovorene troškove vlastite dinastičke galerije, što ju je Bukovac u jednome dahu i potezu izveo. Slikar je knjaza dočekao u prizemlju cetinjske Biljarde, gdje je uz kameni zid naslonio četrnaest portreta. Na knjaževo traženje da mu ih poimence atribuira, Bukovac je to bez poteškoća učinio, svako od tamnih ulja na knjaževo je iznenađenje oživjelo u žargonu za koji više nije mogao poreći da ga razumije kao ugovornu i umjetničku praksu.
Mladenački autoportret
Kada se s Cetinja vratio u Cavtat, slikar je izveo odgovarajući ciklus vlastitoga obiteljskoga kruga. Našao se tu i autoportret, poslije čest autorov motiv, kojega će se galerije rado držati, bilo kao periodičkih orijentira u retrospektivama ili pouzdanih psiholoških indicija u stalnom postavu.
Tako je bilo i sa stalnim postavom beogradskoga Narodnog muzeja, dok prije desetak godina muzej zbog restauriranja ambijenta nije zatvoren za javnost. Beogradski Narodni muzej u svome fundusu ima upravo taj, mladenački i rani Bukovčev autoportret, pa ga je s još dvadeset i dva slikareva rada, s kojima raspolaže, pokazao i na maloj, ali iznimno važnoj i odlično priređenoj studijskoj, autorskoj izložbi u vlastitome atriju. U atrij se na bočni, radni ulaz iz Vasine ulice, dolazi kroz mramorni kor Meštrovićevih karijatida, nesuđenih čuvarica Vidovdanskoga hrama.
Portret Aleksandra Karađorđevića
Dvorska adresa
Dotična je Bukovčeva zbirka reprezentativna kronološki i tipološki, makar je nastajala razmjerno dugo i nije zasnovana ponajprije na kolekcionarskoj namjeri, dakle nabavci ili otkupu eksponata. Premda se to prema predodžbi što je imamo o Bukovcu ne bi reklo, njegova je slikarska karijera simbolički uokvirena beogradskom (dvorskom) adresom. Ondje je, netom nakon pariške medalje, došao portretirati prvu srpsku kraljicu, mladu Nataliju Obrenović, a u Beograd se, po četvrti put, nakon četrdeset godina vratio ne bi li portretiranjem opet mladoga kraljevića, iz konkurentske dinastije Kardađorđevića, (prvog i) posljednjeg jugoslavenskoga kralja, potaknuo svoj povratak u zavičaj. Nije mu uspjelo, netom je iz Beograda prispio u Prag, Bukovac je umro u svojstvu profesora Akademije.
Portret Natalije Obrenović
Slike za vlastitu dušu
Beograd ga se opet jednom sjetio upravo na taj dan, više od devedeset godina kasnije. U javnosti se, za njene najave, mogao steći dojam kako će Bukovčeva izložba nadići ili mimoići studijski format, da bi socijalne i kulturološke reminiscencije mogle kreirati takozvani društveni događaj. Sudeći po otvaranju izložbe, to se nije dogodilo. Beogradski je Bukovac premijerno povjeren znatnom broju prisutnih za koje se prije stjecao dojam da u događaju sudjeluju nego manifestiraju. Ako je suditi prema tome, beogradski se i zagrebački doživljaj Bukovca i nadalje razlikuju, i to na način koji datira još iz slikareva života, u nas je on mešar velikih kompozicija, zastora koje se čuva da se ne potroše od gledanja i zidnih freski na kojima smo uvijek u zbroju onih za koje vjerujemo da nam liče, jer su lijepi i portretirani po kolektivnom sjećanju, a u Beogradu je i nadalje riječ o slikaru koji pored oficijelnoga kraljičina portreta slika mali studijski oval za vlastitu dušu, koji će novoga kralja portretirati dok se ulje na platnu svrgnutoga još nije ni osušilo.
Dedal i Ikar
Predočena beogradska zbirka ne sadrži samo moderne srpske vladare, ondje su čuvena Barunica Rukavina i diptih o Dedalu i Ikaru, nađe se i slika koje nisu izlagane, što bi za one kojima je do Bukovca i mimo tržišnih kotacija već trebao biti razlog da ga potraže na adresi gdje do njega drže na svoj način. I oni, na svome jeziku i pismu, u vrlo dobrom katalogu, kojim se također pozabavio upućeni kustos Petar Petrović, pritom govore o Europi, standardima koji su žuljali Bukovčeve hrvatske i srpske suvremenike. No kada ga se pogleda ovako iskosa, onaj se Bukovac iz trezora zagrebačke Policijske uprave doima još uvjerljiviji nego kada ga se procjenjuje po poreznim ili medijskim spekulacijama.
Slikar se iz svoga prvog Beograda želio u Pariz vratiti s portretom mlade kraljevne, oboje su tada bili ispod trideset. Ali nije išlo, zbog bračne krize na dvoru slikar nije smio izložiti njen portret. A posljednji Bukovčev kraljevski portret, onaj Aleksandrov, Ministarstvo prosvjete darovat će Narodnom muzeju. Tu je darovnicu kao beogradski ministar potpisao još jedan praški Hrvat, zvao se Stjepan Radić.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....