Milan Pavić

Pavić je bio među rijetkima koji su imali dozvolu snimati Josipa Broza

Ivan Generalić, 1955 (detalj fotografije)
 Arhiv Slavka Pavić
Izložba fotografija "Uredi, kavane, ateljei" u Galeriji Forum na kojima su neki od najpoznatijih protagonista poslijeratne epohe

Slavka Pavić fotografkinja je rođena prije devedeset dvije godine. U doba koje nije pandemijsko često ju se može vidjeti na otvaranjima izložbi njezinih kolega, istinski zainteresiranu za ono što rade, slično kao što je svojedobno Kožarić znao obilaziti kiparske izložbe. Više sam puta pisala o njezinom opusu, a na otvaranjima na kojima smo se znale susresti znala mi je skromno reći da njezin rad toliko cijenim zato što je rijetka preostala svjedokinja jedne epohe, generacije koja je sa svojim radom započela neposredno nakon rata, pedesetih godina. Naravno, to nije tako, cijenim ju zbog njezina iznimna fotografskog opusa, talenta za definiranje svakodnevice u kojoj živi kroz medij fotografije, radi zapažanja detalja.


Na izložbi „Milan Pavić. Uredi, kavane, ateljei” koja se od petka može pogledati u zagrebačkoj Galeriji Forum, zatekla sam Miju Vesovića kako kleči pred njom. Vesović je sklon spektaklu, no ona jest uistinu ime pred kojim se valja pokloniti, a fotograf njegova kalibra to zna prepoznati.

image
Edo Murtić, 1949.
Milan Pavić, Arhiv Slavka Pavić


Slavka Pavić, prvotno ekonomistica, u fotografiju se zaljubila uz svojeg supruga, fotografa Milana Pavića. Pavić je pedesetih godina obilazio zemlju, snimao poslijeratnu obnovu, dijelom po narudžbi, kao fotoreporter, djelomice za privatni gušt. Svoju je karijeru započeo još kao mladić, a nakon što je osnovao glasoviti Daruvarski Fotoklub, u Zagrebu je zaposlen u Agenciji za fotodokumentaciju. Snimao je, također, umjetničku fotografiju u duhu Nove objektivnosti, koja je bila dominantna tridesetih godina, no svojevrsnu fotografsku slavu doživljava u neposrednom, poslijeratnom razdoblju. Bilježio je, među ostalim, "Veliki miting u oslobođenom Zagrebu“, koji datira u 11. svibnja 1945. godine, s prozora nebodera na glavnom zagrebačkom trgu zabilježio je euforičan trenutak okupljanja nepregledne mase ljudi. Bio je jedan je od rijetkih fotografa koji su mogli snimati Tita izbliza, pa su tako nastale fotografije „Tito u razgovoru s narodom“ i „Tito i Fiorelli La Guardija igraju šah“. Snimao je i govor Vladimira Nazora.


U Galeriji Forum prikazana je dvadeset jedna fotografija, najvećim dijelom iz ostavštine koju čuva Slavka Pavić. Fotografije datiraju od četrdesetih godina pa do 1985. kada snima Antu Topića Mimaru. Godinu dana nakon te fotografije, umrijet će Milan Pavić, a dvije godine kasnije, Mimara. Sve su fotografije crnobijele, i jednakog formata, pedeset puta pedeset centimetara.
Sve govore o okolnostima u kojima su ovi protagonisti vremena živjeli i djelovali. Među upečatljivijima je ona naivnog umjetnika Ivana Generalića, snimljenog 1955., kako sjedi ispred seoske kuće na omanjoj stolici, u ruci kist i platno, a oko njega prizor seoskog života, kokoši, svinje, sijeno i trošna drvena kućica. Snimljen je iz profila, zagledan u daljinu. Drugi naivni umjetnik, pak, Ivan Večenaj, pak, zabilježen je dok poprilično samouvjereno vozi traktor.

image
Tito i Kreža na sjednici JAZU, 1947.
Milan Pavić, Arhiv Slavke Pavić


Edu Murtića je zabilježio daleke 1949. godine. Umjetnik je mlad, mršav, četiri kista drži istodobno u jednoj ruci, u drugoj je peti kist, cigareta nehajno u ustima, a prizor naslikan pred njim, je figurativan, scena iz grada. Tih se godina kipar Antun Augustinčić, možda najpoznatiji po kipu Josipa Broza u Kumrovcu, snimao o s desetak suradnika u svojem ateljeu, svi su u odijelima ili radnim bijelim kutama, osim jednog, koji je skinuo majicu pa pozira nagog torza. Čak mi je i poznat, no nisam uspjela "povezati" tko je to. Kolegu Tošu Dabca, svojevrsnog gurua generacije, pak, Pavić fotografira s nezaobilaznim fotoaparatom, iza žičane ograde.


Najranije, još u ratno doba, 1944. godinu, datira snimka skladatelja šansona Vlaha Paljetka, kako uvježbava s nota zalijepljenih iznad kade, iako je u kućnom okruženju, u odijelu je. Tada mu je pedeset jedna godina. Te je godine i preminuo.
Kroz mnoštvo se detalja može vidjeti što je u svojem ateljeu držao Zlatko Bourek, a što Željko Hegedušić, koji proviruje kroz policu s rakijicama.


Čini mi se da nisu u postavu jedna pokraj druge, no i Vladimir Nazor, i Tin Ujević, pale cigarete, koncentriraju se na taj trenutak, a Jure Kaštelan vadi cigaretu. No, pred Ujevićem je boca, demižon crnog vina. To je jedna od onih fotografija koje su nadrasle samog autora, a nastala je spontano, kao posljedica jedne odbijene novinske reportaže. Kada je novinar Miomir Bulatović stigao iz Beograda da razgovara s Krležom, Pavić ga je trebao fotografirati, no pisac ih nije primio. Ta je fotografija i danas u "Blatu". Krležu je zato Pavić snimio na sjednici JAZU, kako gleda u Tita, glavnog govornika na Kongresu književnika. Pisac nije bio zadovoljan, kasnije mu je rekao da mu se čini na toj fotografiji izgleda poput seoskog župnika. Našla se na izložbi i jedna fotografija koja nije portretna već je skupna službena fotografija na kojoj Josip Broz Tito, obilazi izložbu, izbliza promatra slike u Strossmayerovoj galeriji, a s njim je Ljubo Babić, prvi ravnatelj Moderne galerije, slikar.


Milan Pavić bio je uistinu majstor, i za njega vrijedi što i za Slavku Pavić: bio je velik talent za definiranje svakodnevice u kojoj živi kroz medij fotografije, zapažanje detalja, psihološki portret snimanih ljudi.
Kustos je Feđa Gavrilović, a izložba se može pogledati do 27. ožujka.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
17. studeni 2024 17:15