Jagor Bučan, slikar i teoretičar umjetnosti, smatra da je ono što bi nas trebalo najviše zanimati, što je od ključne važnosti za čovjekovu spoznaju svijeta i sebe - fenomen rupe. To mišljenje elaborira i potkrepljuje u eseju "Pohvala rupi", koji je nedavno izašao u izdanju Frakture.
Izlaganje počinje od svoga uviđaja rupe u asfaltu (već na prvoj stranici autor ne propušta dati kritiku zagrebačkoj gradskoj vlasti) i struje svijesti koja je uslijedila. Stil kojim je napisan, ovaj filozofski zahtjevan esej čini prijemčivim i širem krugu čitatelja. Naime, svoje je likovnoteorijsko pregalaštvo Jagor Bučan započeo kritikama i tekstovima koji su se bavili strukturom slike s osloncem u geometriji, čime je nasljedovao kultnog hrvatskog likovnog teoretičara, glasnog i utemeljenog zagovaratelja kanonskih formata i njihove sumjerljivosti kao osnove oblikovanja od Dioklecijanove palače, preko starohrvatskih crkvica, do suvremene umjetnosti - Mladena Pejakovića. Jagor je njegov pristup razradio i proširio, usmjerivši svoja razmatranja na odnos slike i jezika, odnosno na pitanje kvalitete slikarskoga djela. O tome se može čitati u njegovim knjigama: "Riječ je o slici" (Sandorf i Mizantrop, 2019.) i "Nutarnji oblik" (Sandorf, 2022.). To su ostvarenja svojim načinom gledanja drugačija od velike većine hrvatske likovne esejistike, ali teže dostupna široj publici. Nasuprot takvom pisanju, Jagor se u elektroničkom časopisu Nemo upustio u objavljivanje kraćih ogleda. U njima on spretno i s užitkom razglaba o elementima koje svakodnevno zamjećuje, kao i o kulturnim asocijacijama koje mu oni bude i koje su, s obzirom na njegovu erudiciju, vrlo bogate. Ti su eseji okupljeni u knjizi "Ima jedan svijet" (Sandorf, 2025.). Karakteristično razigran stil i elegancija u slaganju riječi, usporedivi su s njegovim slikarstvom, u kojemu inzistira na igri strukture, na harmoničnom spajanju vizualnih elemenata, na onome što je jednom nazvao "sintaksa slikarstva". No, visoko polirani detalji i duboko promišljen pristup ne znače uvijek zadivljujuću cjelinu, pa se i eseji iz "Ima jedan svijet" katkad gube u maniri.
Jedan od njegovih ogleda na Nemu bio je i "Pohvala rupi", koji je sada izašao proširen, kao popularno-filozofska knjiga. Čini mi se da je Bučan utemeljeniji u razmišljanjima kada ne pokušava biti razigran. Tek tada čitatelj osjeća njegov diskretni humor, koji nije performativan, i veliku toplinu kojom pristupa temama. A njima zrači i "Pohvala rupi". Ovdje, držeći se fenomena rupe i njegove biti, autor nas vodi prostranstvima psihologije, lingvistike, antropologije i kulturne povijesti, da bi nam, potom, pokazao opasne stazice ontologije, gdje su mnogi mislioci izgubili tlo pod nogama i odveo nas, na kraju, na prostrane (beskrajne) gorske livade čiste mistike.
Unatoč relativnoj kratkoći knjige čitatelj osjeća da dugo dijeli taj put s autorom, zbog temeljitosti njegova pristupa, ali i njegove vještine da gotovo neprimjetno promijeni registar, da iz popularnog šmugne u filozofsko, i to sa značajnom književnom vrijednošću. U ovakvim se esejima vidi istinska korist Jagorova poznavanja i poliranja jezičnog alata.
Vratimo se rupi, procjepu u koji speleološki zaranja ovaj mislilac. Započinje od dojma nelagode, pa i strave koji imamo pred rupom. Ona je nedostatak, diskontinuitet, odnosno, kaže ovaj rupolog: "[…] mogli bismo reći da je bitna, temeljna odlika njezine naravi upravo lišenost svih pojavnih svojstava." Važnost rupe Bučan detektira u majanskoj kulturi, u filmovima (kod F. F. Coppole ili von Triera), u radu Anisha Kapoora ili u "Alisi u zemlji čuda". Kroz asocijacije na svjesnom i nesvjesnom polju autor dolazi i do one krajnje praznine, koja je neminovna: "Kakav je to zauman strah koji se u nama javlja, pomalo tinja, rasplamsava se i pretvara u lomaču koja nas na koncu posve obuhvaća i u kojoj u cijelosti izgaramo?" Dakako, to je strah od smrti, odnosno od ništavila. Ali, baš zbog susreta s rupom, mi ga možemo nadići.
Bučan detektira unutarnju rupu u čovjeku. To je ljudsko stanje stalne tjeskobe koja proizlazi, između ostaloga, iz svijesti o smrti i o uzaludnosti ljudskih napora, pa i nekih banalnih društvenih htijenja, o uzaludnosti sukoba sa svijetom u kojemu će prosperirati oni koji ljudsko "palo stanje" (stanje boli, trošnosti, nesavršenosti) vide kao konačno, te su stoga neopterećeni uzusima kojima bi dokinuli, ili barem umanjili, patnju u ovom kratkom životu svojim supatnicima. A možda oni misle da upravo svojim odbacivanjem tih uzusa preskaču metafizičku rupu ovog svijeta i time se obogotvoruju, stječu besmrtnost i sljedbenike.
Nedostatak jasnog uvida u istinu, to jest nedostatak zajedničke iluzije istine, problem je današnjeg svijeta. Zbog toga, utočište neki pronalaze u perenijalnoj misli, odnosno mističkim učenjima koja obećavaju otkrivenje sigurnije stvarnosti i utjehu onkraj ovog nesigurnog i u svakom slučaju privremenog postojanja. Antička filozofija bila je usmjerena na traganje za istinom. Moderna filozofija usmjerena je ka demonstraciji nužne uzaludnosti te potrage. Zbog toga Bučan ontološko pitanje praznine započinje tamo gdje se ona mogla ogledati kao specifikum, a ne središte, a to je antička misao. Ključan je tu citat grčkog filozofa Parmenida: "biće jest ne-biće nije". Da ne ulazim ovdje previše u filozofsku terminologiju, reći ću ukratko: autoru se postavilo pitanje kako ono što jest može misliti o onome što nije, odnosno zašto, uopće, postoji nelagoda koju nam rupa intenzivno stvara. Pozivajući se na tumačenja Parmenida hrvatskog filozofa Marijana Cipre, koji se pak oslanjao na Platona, Bučan radi razliku između stvarnosti i njezina pričina (iluzije) ili slike, sugerirajući da iluzija (dakle naša smrtnost i svi problemi koji se uz nju vežu) ne može postojati bez nepotrošne, vječne stvarnosti, odnosno onoga što jest i ne može ne-biti. Ali kako živimo i mislimo u ovom privremenom svijetu, Cipra govori o samoustegnuću cjeline (Sfere, rekao bi Parmenid), stvaranju svojevrsne rupe u njoj i zrcaljenju beskonačne stvarnosti u ogledalu prirode, to jest stvarnosti koju živimo (koja je uvjet našeg iskustva). Dakle, stvarnost i iluzija su međuovisne.
To je "utjeha rupe", kako je vidi ovaj esejist. Postoji Cjelina, Sfera, Bog, Bitak, Brahman, Apsolut, Nešto, vječno i nepromjenjivo. A To jamči ne samo banalnu besmrtnost nego i smisao koji nadilazi naše trenutačne iluzije besmisla. Ako sumnjate, tu je i majstor Eckhart, srednjovjekovni kršćanski mistik (koji će se negdje drugdje zvati Buda), koji potvrđuje da "sva su stvorenja čisto ništa", ali i sama božanska bit je to ništa. Kada strepimo od ništavila i dok slušamo Mefistovu besjedu nad Faustovim truplom: "Zar to je smiso vječnog djelovanja/U NIŠTA da sve stvoreno uranja! […] Prazninu stoga vječnu volim ja!", ne trebamo se brinuti, jer što smo svjesniji da rupa postoji, svjesniji smo i postojanja onoga vječnoga i nepromjenjivoga u čemu ona jest, tumači ova knjiga. To je nešto poput rupa u određenim vrstama sira, koje su upravo ono što određuje te vrste, pa i njihovu kvalitetu.
A što ako nismo uvjereni? U ovoj ćemo knjizi pronaći vrijednost veću od propovjedništva mističnih učenja. Jer, činjenica je da neku rupu, prazninu, nedostatak, ponor zaista osjećamo u sebi. Ta praznina je smisao za kojim danas žudimo, čak toliko da idealiziramo razdoblja u kojima je postojao, a koja bi za naš naučeni komfor bila krajnje neprihvatljiva, bilo da se radi o srednjem vijeku ili o godinama socijalističkog eksperimenta. Prazninu popunjavamo, uglavnom, sobom. Svojim pričama, svojom glupom mikropoviješću, idolima kojima se klanjamo i predrasudama kojima robujemo. Bučanova knjiga ukazuje nam kako je rupa nepostojanja, na čijem rubu stojimo i s kojom smo prisiljeni (tek sada, kada smo se riješili i nebeskih i ovozemaljskih bogova) suočiti se, puno dublja od svega toga. Zebnja kojom nas ona ispunjava (rupa nas nečim ispunjava, još jedan paradoks) neće nestati u samopotvrđivanju, u manifestacijama identiteta, u hedonizmu, u egzistenciji svedenoj (i uzdignutoj) na autentičan brend. Neće nestati ni u nihilizmu, još jednoj prevari kako možemo hodati ponad njezina ponora s ciničnim prijezirom. Bučan tvrdi da će ona uvijek postojati, dapače da je ona preduvjet samog postojanja. To možemo prihvatiti i da ne prihvatimo religiju i mistiku: znamo da postojimo i da uskoro nećemo postojati, odnosno znamo da neki prekid postoji.
Tu rupu u sebi svi pokušavamo nekako ispuniti, pa i autor ovog eseja, primjerice, zabavljajući sebe i nas kulturom i intrigantnim učenjima. Ne moramo se slagati s njegovim zaključcima, ali možemo utvrditi kako nas njegove metode potiču da promišljamo narav rupe, radije nego da vičemo u nju, infantilno se zabavljajući jekom. Uranjanje u tu, temeljnu, pra-rupu nadilaženje je sebe, prvi korak prema ozdravljenju pojedinca i društva.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....