'OVO JE MOJE NAJBOLJE DJELO' Novi rad autorice poznatih zagrebačkih spomenika napravljen je za katedralu u Požegi

Gotovo četiri metra visoka brončana Vrata raja stajala su naslonjena na vanjske zidove zgrade zagrebačke Ljevaonice umjetnina Ujević, formom nalik na Mojsijeve ploče zapovijedi. Vrata za katedralu u Požegi, Sv. Terezije Avilske, djelo su naše najveće kiparice Marije Ujević Galetović i njihova je izrada sada u završnoj fazi. Visine su 3, 60 metara i širine dva metra.

Iako su golema, zapravo su nježna slika u brušenoj bronci.

- Dođite vidjeti moje najbolje djelo - pozvala nas je Marija Ujević, uz još dvadesetak prijatelja i kolega, na okupljanje u Ljevaonici koje je održano ovih dana.

Naklon Vratima raja

Kad te riječi izgovori autorica najboljih zagrebačkih spomenika - Augustu Šenoi, Miroslavu Krleži, Antunu Gustavu Matošu, ali i spomenika Frani Petriću u Cresu, kao i Trkača na Savskom nasipu, Žene Mačke u Laubi, onda se trenutak susreta s njenim novim djelom s nestrpljenjem iščekuje. I konačno – Vrata raja, i na njima mnoštvo figura koje predstavljaju duše, stabala, valove i ptice. Na “slici” valovi prvo nose čovjeka (jer on je iz vode), pa potom vjetar duše nosi prema nebu gdje ih čekaju ptice koje ih vode još više, u svemir, kosmos. Gledajući detalje reljefa, svi smo se taj dan ustvari naklonili pred Vratima raja.

Njihova je izrada, kaže nam autorica, podsjećala na zlatarski rad - s puno detalja i finom obradom. Djelo privlači energijom, krasno je, ali istovremeno je ljepote koja ne podilazi. I kojem se u mislima vraćate.

No zašto ih sama kiparica smatra svojim najboljim radom, pitamo je.

- Od romanike se uvijek rade kasetirana vrata, s jakim okvirom, pa djelomičnim okvirom, više je oblika do samog reljefa. No ja nisam mogla tako, bilo bi dosadno, pomislila sam: Idem probati čitavu plohu riješiti, da nema više tih profila reljefima, da je jedna kompozicija. I tako je nastala kompozicija za koju mi se čini da je drukčija, pomak u razmišljanju, jer inače je sve isto...Kod umjetnosti nije važno što radiš, teme su iste, ali način na koji se radi djelo mijenja se - kaže Marija Ujević Galetović.

Tehnički gledano, autorica je prvo napravila crtež, u crtežu je riješila “problem” i, kako kaže, u jednom trenu shvatila da je gotovo. Slijedi izvedba djela, za koju kaže da je “malo mučna”.

- Penjati se po štengama, pada ti glina po nosu, ruke se osuše, to je fizički posao. Naznačivanje glavne mase i volumena, tad sam negdje primijetila da su mi svi nokti otišli... I onda dio u ležećem položaju, izrada reljefa, u kojem se prati crtež bočno. Oblikovanje bronce, i u zadnjoj fazi brušenje s radnicima, kad stojim nad njima kao kvočka - opisuje.

Faza patiniranja

Vrata raja su plitak reljef jer je, kaže, željela dobiti bogatstvo prostora i zato je išla “nisko”. Uz kraće je stanke nastao u godinu dana. No tada mi Marija Ujević Galetović spominje Ghilbertijeva Rajska vrata u Firenzi koja su se radila 22 godine. Naime, njezin je općenito stav da za dobra dijela treba vrijeme.

Početak procesa stvaranja opisuje kao period koji je uvijek kaotičan.

- Kada se puno radi, to je kaos, i onda kao da Bog kaže: “Vidi onu budalu koja radi, idem malo pomoći”, i u jednom se trenutku pojave rješenja i nađeš se pred kozmosom koji je mir, koji stvara red - govori Marija Ujević.

U zadnjoj fazi izrade sada je u Ljevaonici na redu patiniranje prozirnom zelenom. Vrata neće ostati u boji bronce jer bi takva s vremenom pocrnila. U tome je i bio jedan od razloga zašto je prijatelje pozvala da se okupe u Ljevaonici - da ih vide baš takva zlatna.

- Napravila sam ih za sebe, da mi sačuvaju neko dobro mjesto gore - kaže Marija Ujević, uvijek ruku pod ruku sa svojim britkim humorom.