Na zidu u sobi imam sliku Borisa Bućana. Na toj slici žene nose crkvena zvona, koja se pretvaraju u šešire, njih je nekoliko jedna uz drugu hodaju. Upravo su te česte, pretvorbe, mijenjanje oblika jednog u drugi, bile u temelju slikarskog stvaralaštva Borisa Bućana. Na tim je slikama često ispisivao i riječi. One su pognute pod tim teretom, nije ni najvedrija slika možda, no puna je simbolike. I umjetničke karizme. Kao i mnoga druga djela umjetnika koji je preminuo u 77-oj godini života.
Prvi sam ga put upoznala prije petnaestak godina, vjerojatno i više. Stigla sam u njegov atelje tik nadomak Britanca, atelje nije bio u najboljem stanju, kasnije je zbog vlage preselio nadomak Zvonimirove. Na našem je tom prvom intervjuu malo govorio, bilo mu je potrebno, kasnije sam shvatila da stekne povjerenje u mene. S godinama je postajalo lakše, nekad bi ovaj umjetnik inicirao intervjue, nekada ja, prilika je bilo mnogo. Puno je i ovaj umjetnik radio. Svake bi godine na proljeće, nakon rođendana koji je u ožujku, imao novu izložbu, znalo bi biti i stotinjak djela na njoj.
Posljednji smo put, mislim, razgovarali kada su se muzeji polako počeli otvarati nakon pandemije. Izložio je fotografije svojeg psa, havanezera, pasmine podrijetlom s Kube, kojeg je prihvatio, i u kojemu je često nalazio inspiraciju.
U godinu je dana napravio čak sedamnaest tisuća fotografija, izloženo ih je odabranih sedamdesetak. Naglasak je na radovima nastalim posljednjih mjeseci, naročito tijekom izolacije, kada umjetnik pronalazi inspiraciju u predmetima u vlastitoj kući na zagrebačkom Goljaku, biljkama, stolnjacima, posteljini, naslaganim debelim jaknama, prepoznajući u tim predmetima ponajviše portrete. Ipak, najviše je inspiracije pronašao u svojem psu Oskaru.
U njegovu repu, trbuhu, glavi, pronalazio je glumce, pjevače, glazbenike, znanstvenike. Primjerice: Pabla Picassa, Ingrid Bergman, Ala Pacina, Charlieja Chaplina, Annie Lenox, Davida Bowieja, Einsteina, Franka Sinatru, Barbru Streisand, Michaela Jacksona, Princea, Andyja Warhola...Preciznije, Leonardo da Vinci pojavio se na njegovu trbuhu, a Rembrandt na njušci.
Bila je, to, dakle, jedna od njegovih posljednjih izložbi.
Rođen je 1947. godine, od malih je nogu pokazivao talent, njegov je put bio jasno određen. Prvo Škola za primijenjenu umjetnost i dizajn, a potom Akademija likovnih umjetnosti. Sedamdesetih se godina pojavio na sceni, u javnom prostoru, a karijeru je započeo djelovanjem u javnom prostoru. Oslikao je pločnik u Varšavskoj plavom bojom, s Josipom Stošićem, a potom i jednu trošnu fasadu zgrade u Savskoj ulici. Mnogi su se, pa i Bućan, okupljali oko tada kultne Galerije SC, koju je vodio Želimir Koščević. Bila je to galerija koja je mijenjala suvremenu scenu, postavljala nove, hrabre teze, definirala duh vremena. Umjetnosti je bila potrebna promjena i oni su ju znali dati. Paralelno je počeo raditi plakate, za Gavellu, za Zagrebačke simfoničare, za zbor RTZ-a, za HNK Split, za koje je radio plakate za Hrvatski Faust, Lizistratu i Žar ptica. Teško je sada špekulirati je li ovaj autor slutio da će ga upravo ovi plakati odvesti u njujoršku MoMA-u, gdje je prvi hrvatski umjetnik u stalnom postavu, ili u Victoria&Albert Museum, gdje je "Žar ptica" bio na izložbi te na naslovnici kataloga o najboljem europskom plakatu, ili u londonsku Tate Moder, gdje su njegovi radovi iz serije "Art" bili na izložbi "Pop Art Modern": riječ art, podsjetimo, umeće u logotipove u svijetu svima poznatih firmi. Inače, podsjetimo, kako je jedan rad iz serije "Art" napravio uz obljetnicu Jutarnjeg lista. Tumačio se ovaj rad na mnoge načine, a u jednom mi je intervjuu rekao sljedeće.
Počeci plakata, ipak, vezuju se uz pop kulturu, kako je svojedobno pokazala i izložba Kristine Bonjeković Stojković u Muzeju suvremene umjetnosti. Povijest bilježi kako je prvi plakat, naime, napravio za klub - Jabuka, 1967. godine za otvaranje kluba. Bila je to bijela silueta jabuke na crnoj pozadini, i u sredini crveno-bijele pruge. Nešto kasnije, radio je i za koncert na Hipodromu, gdje su nastupili Leb i sol, Film, i mnogi drugi bendovi. Bilo je to zlatno doba, plakate su uz njega radili Mihajlo Arsovski, Ivan Picelj, Mirko Ilić...
Kao predstavnik tadašnje Jugoslavije osamdesetih je godina bio na Bijenalu u Veneciji te u Sao Paolu. Od 1987. godine isključivo se bavio slikama, crtežima i, dakle, pred kraj života i spomenutom fotografijom.
Najčešće je slikao gradske motive, koje bi ugledao u svojim šetnjama. Ili ono što vidi neposredno oko sebe. Primjerice, kad slika golubove na tržnici, slika crvene njihove nožice pod daskama, u Antarktiku pijanist je zarinut u golemu gromadu, te svira. U kućnoj je biljci vidio ruke koje se mole u ogledalu, erotiku je pronašao u plakatima koji nude popust na sunčane naočale. Na fotografijama, pak, Donald Trump i Zvonko Kusić našli su se u kamenju, nasmijani Silobrčić vodio je intervju u hortenziji
No, nije uvijek slikao gradske motive. Primjerice, 2016. je slikao djela inspirirana Mrežnicom, a Vera Horvat Pintarić, koja ga je nazvala jedinim našim slikarom europskog ranga, zapisala je sljedeće: "U dnu, zona sive zemlje, nad njom bijeli kamen i prostrana modrina rijeke. Pred njom, u slici, rasprostrla se savitljiva grana vrbe, s grančicama punih lišća raznolikih boja: karmensko crveno u varijacijama ružičastog, bijeloružičastog, s manje ili više primjesa iste bjeline. Tu je i zeleno, bijelozeleno, zelenkasto lišće...".
Premino je jedan od najvećih.
Izdvajamo neke od njegovih citata, koji su nam se kroz godine ostali u sjećanju:
1. O seriji Art: "Meni se od te strategije, da bi umjetnost trebala napadati kapitalizam, okreće želudac. Mi smo, kada je nastao rad, sedamdesetih, bili sretni, kad bismo odlazili u kapitalizam, koji se zvao Trst i Graz".
2. O plakatu "Prvi dan nakon bolesti gospodina K.": "Sva sreća da je Kafka pobjegao ovim netalentiranim piscima, onima koji bi ga prokazali kad čuju riječ kultura i odmah se hvataju za pištolj. Mogu popizditi koliko žele, predvidio ih je i nije imao ništa od toga".
3. O počecima i konceptualnoj umjetnosti: "Kada sam vidio da to radi čitava horda, povukao sam se. Dok su oni ganjali karijeru, ja sam odlučio krenuti u drugu vrstu umjetnosti, nije mi se dalo biti sluga unutar jednog pravca koji je drugi tip izmislio".
4. O sudjelovanju na izložbi "Breaking into the Colour" u Londonu: "Biti u društvu Van Gogha je ideal svakog slikara. Picasso je rekao da smo nakon Van Gogha svi amateri. Portreta i prirode slikalo se mnogo, ali kad netko naslika cipelu, onda vidite da se radi o strašno originalnom slikaru. S njegovih slika izvire neka jaka energija, pred njima zanijemite. Ako dođete u Muzej d‘Orsay u Parizu, uvijek je najviše ljudi pred Van Goghovim djelima. Publika nagrađuje njegovu opsesiju slikanjem, tu njegovu opsjednutost".
5. O kolegama: "Nemam problema s velikim umjetnicima, no u ovoj sredini, s malim umjetnicima, imam ogromne probleme".
6. O Žaru ptica: "Napravio sam nekoliko skica. I onda mi se među tim skicama učinilo da je najzanimljivije da bude ta ptica s trokutima. Proučavao sam perje ptica. No, u sitotisku morate sublimirati ideju, da je što manje boja, da nije takva raskoš. Onda sam dobio oblik trokuta koji sam rezao".
7. O popularnosti Žara ptica, odgovoru na pitanje je li zasjenio druge radove: "Ne smeta me ta popularnost. Kada sam primjerice izlagao u Parizu, pitali su me gdje je moja Mona Lisa.
8. O Michelangelu: "Ako ste bili u Rimu, Michelangelov Mojsije ima nešto zastrašujuće."
9. O umjetnosti: "Postoji jedna zgodna rečenica od Vere Horvat Pintarić: kad čovjek napuni puno života, onda počinje umjetnost".
10. O ljubavi: "Ljubav je čarobna za slikanje".