“U Splitu - Vladimir Dodig Trokut” naziv je izložbe otvorene u splitskoj Galeriji Kula dvije godine od smrti jedne od najosebujnijih osobnosti na hrvatskoj umjetničkoj sceni. Djelo osnivača prvog svjetskog Antimuzeja splitskoj publici predstavlja se kroz radove posuđene iz Zaklade Vladimir Dodig Trokut te zbirki njegova sina Mislava Dodiga, odvjetnika Silvija Hraste te galerista Branka Spajića, a kustosica izložbe je Dubravka Rakoci. Split je, kako navode iz Galerije Kula, važan za Trokuta jer njegovo umjetničko djelovanje započinje 1968. godine upravo u tom gradu. “Trokut je bio sudionik akcije Crveni peristil”, kaže vlasnik Galerije Kula Duje Mrduljaš, “ali tu su i brojna poznanstva, priznanja koje je dobio uz činjenicu da odavde kreće u umjetničke vode”.
Povratak u palaču
I autor teksta izložbe Dalibor Prančević konstatira kako se ovom splitskom izložbom predstavljaju pojedinačni radovi i umjetničke čini Vladimira Dodiga Trokuta koji ovog umjetnika vraćaju u urbani kvadrat Dioklecijanove palače. Trokut je, smatra, nesporno važan za sagledavanje splitske likovne klime od kraja šezdesetih godina naovamo. U Trokutovim biografijama stoji kako se tih šezdesetih godina, točnije godine 1966., 1967. i 1968. bavio signalističkom, letrističkom i objekt-poezijom da bi od 1968. godine krenuo iz šamanizma u umjetnost, a iz umjetnosti u antimuzeologiju. Trokut se, kako je poznato, predstavljao i kao šaman, a bio je osnivač više formalnih i neformalnih grupa: frakcije grupe Crveni Peristil, 3i, grupe 30, Manifest 72, Atributivna participacija... U periodu od 1998. do 2005. godine u Labinu s Haraldom Szeemannom udružuje vjenčanjem Antimuzej i Muzej opsesije.
Međutim, ostat će zapamćen prije svega kao utemeljitelj sveobuhvatnog likovnog i muzeološkog projekta Antimuzeja koji je od 1981. godine pod preventivnom zaštitom Regionalnog zavoda za zaštitu kulturne baštine. “Moja je djelatnost složena, bavim se i teorijom i praksom i želim taj svoj rad u nekim njegovim fragmentima objaviti. Mnogi miješaju moj osobni, umjetnički rad s Antimuzejem, no oni nisu povezani”, govorio je Trokut. Danas, kada se njegov rad sagledava iz različitih aspekata, u posljednje vrijeme najviše iz rakursa ostavštine, i njegov Antimuzej dobiva nova tumačenja. Prančević tako osvrćući se na Antimuzej drži da je Trokutov rad neodvojiv od njegova projekta sabiranja objekata različite kulturalne vrijednosti i kulturološke semantičke slojevitosti.
Poziv na pobunu
“U Trokutovoj zajednici predmeta prisutna je neprestana značenjska mobilnost, negiranje nespojivosti, poziv na pobunu, nebrojena misaona plutanja. Stari semantički transferi i nova značenja u konstantnoj su igri permutacija. Svaka eventualna anomalija pukotina je novih značenja.” Autor među ostalim konstatira da je umjetničku ostavštinu Vladimira Dodiga Trokuta moguće promatrati u kontekstu antropološkog obrata u domeni konceptualne umjetničke prakse s kraja šezdesetih i tijekom sedamdesetih godina dvadesetog stoljeća, što je nastavljeno i kasnije