U nekadašnjoj školi u Račjoj Vasi na Ćićariji otvorena je multimedijalna izložba „Šavrinke – putovanja, trgovina i svakodnevica žena istarskog zaleđa“, posvećena ženama koje su desetljećima povezivale slovensku i hrvatsku Istru te Trst. Otvorenje je održano u sklopu prvog Festivala šavrinki, koji je 6. studenoga okupio sudionike s obje strane granice i oživio sjećanje na nekadašnje putujuće trgovkinje, važan, ali nedovoljno istražen dio istarske kulturne i društvene povijesti.
Šavrinke su bile žene iz zaleđa Kopra, Izole i Pirana koje su pješice, često noseći teške košare na glavi ili uz pomoć magaraca, obilazile istarska sela. Prikupljale su jaja i druge poljoprivredne proizvode koje su prodavale u Trstu, a u povratku donosile odjeću, tkanine, šećer, kavu i kućanske potrepštine. Njihova je trgovina bila osobito važna za stanovnike Ćićarije, Bujštine i središnje Istre, gdje su trgovine bile rijetke, a novca malo. Mnoge su upravo tim poslom prehranjivale svoje obitelji.
Riječ je o ženama koje su nerijetko prelazile i po 35 do 40 kilometara dnevno, bez obzira na vremenske prilike i težinu tereta koji su nosile. Njihovi putovi vodili su preko brda, šuma i teško prohodnih područja, a trgovina se često odvijala bez novca, jednostavnom razmjenom proizvoda. Jaja su bila svojevrsna valuta, pa se za njih moglo dobiti gotovo sve što je jednom seoskom domaćinstvu nedostajalo, od marama i odjeće do šećera i kave. Šavrinke su pritom bile iznimno vješte trgovkinje koje su poznavale svoje kupce, pamtile narudžbe i održavale trgovačke veze među udaljenim selima. Njihova je djelatnost postupno zamirala od sredine prošlog stoljeća, usporedno s razvojem trgovina i prometnih veza.
O njihovu životu i ulozi govorile su Duga Mavrinac i Nikolina Rusac iz Etnografskog muzeja Istre u Pazinu, koje su istraživale sjećanja na šavrinke na hrvatskoj strani Istre. Njihovo je istraživanje pokazalo da ne postoji jedinstvena slika tih žena. Razlikovale su se prema podrijetlu, načinu trgovanja, odijevanju i putovima kojima su se kretale. Zajednička im je bila iznimna fizička izdržljivost i sposobnost snalaženja u teškim gospodarskim okolnostima.
– Šavrinka nije jedna, kao što ni istarska žena nije jedna. Ona ima mnogo lica, ovisno o društvenom položaju i prostoru iz kojeg dolazi. Sjećanja na njih također su različita. Ima mnogo nostalgije, različitih interpretacija i osobnih doživljaja. Ovaj je projekt veliki hommage svim tim ženama koje su svojim radom pridonosile ne samo obiteljskom gospodarstvu nego su često upravo one osiguravale preživljavanje svojih obitelji, posebno kada je bilo najteže – istaknula je Mavrinac.
Kustosice su istraživanjem obuhvatile područje Ćićarije, Bujštine, Pazinštine i Kršana, nastojeći prikupiti sjećanja stanovnika koji su šavrinke osobno poznavali ili o njima slušali od starijih članova obitelji. Posebno su zanimljiva svjedočanstva o njihovoj svakodnevici, od načina na koji su nosile robu i prelazile granice do odnosa koje su razvijale s kupcima. U pojedinim su selima bile toliko poznate da ih stanovnici nisu nazivali šavrinkama, nego osobnim imenima. Njihov se dolazak iščekivao jer su uz robu donosile i vijesti iz drugih krajeva. Upravo su takva osobna sjećanja važna za razumijevanje ženskog rada i gospodarske povijesti istarskog sela, koja je dugo ostajala izvan službenih povijesnih zapisa.
Koliko je trgovina šavrinki bila važna za svakodnevni život na Ćićariji, objasnila je i Irena Šverko iz Podgaća, koja je priče o tim ženama slušala od svojih danas devedesetogodišnjih teta.
– Ćićarija je u ono vrijeme dobro živjela jer je imala za svoje potrebe. Imali su krumpira, kukuruza, kupusa, graha, svega što je bilo potrebno za život. Od stoke koju su uzgajali nešto su prodavali jer su morali kupiti šećer, ulje i druge stvari koje nisu imali. Zato se meso nije često jelo. Jela se maneštra i kupus, gotovo svaki dan. Nedjeljom bi bilo nešto bolje, možda juha od ovce ili šugo od kokoši – ispričala je Šverko.
Na festivalu je sudjelovala i Mirjana Grbac-Klodić, rođena u Prapoćama na Ćićariji, koja od djetinjstva živi u Izoli. Već godinama istražuje i predstavlja tradiciju šavrinki, a posebnu pozornost posvetila je ženama koje su trgovale na Ćićariji.
– Moja je duša zapravo ćička, a onda malo kasnije i šavrinska. Šavrinke su bile žene koje su zapravo prehranjivale obitelj. Prihod koji su donosile kući bio je jako važan, ponekad i veći od onoga što je mogao zaraditi muškarac. Bavile su se trgovinom, donosile robu iz Trsta na Ćićariju, a odavde odnosile različite proizvode koje su mijenjale ili ponovno prodavale u Trstu – ispričala je Grbac-Klodić.
Posebno je zanimljiva činjenica da su šavrinke često bile glavne hraniteljice obitelji, što govori o njihovu gospodarskom položaju u vremenu kada su mogućnosti samostalne zarade žena bile ograničene. Njihov posao zahtijevao je iznimnu izdržljivost, ali i poduzetničke sposobnosti, poznavanje tržišta i organizaciju trgovine. Njihova je djelatnost nadilazila lokalne granice i povezivala područja koja su danas podijeljena između dviju država.
– To je zapravo bio jedan svijet. Šavrinke su odlazile na Ćićariju i u središnju Istru, ondje gdje je postojala potreba za njihovom robom. Nisu se bavile samo trgovinom. Neke su prale i glačale rublje, odnosile ga u Trst, radile različite poslove. Dnevno su znale prelaziti 35 do 40 kilometara, od zore do mraka – opisala je Grbac-Klodić.
Izložba u Račjoj Vasi kroz multimedijalne sadržaje približava svakodnevicu šavrinki, njihova putovanja i trgovačke veze. Posebnu vrijednost ima činjenica da je postavljena upravo na Ćićariji, području kojim su te žene nekada redovito prolazile. Njihovi su dolasci u sela bili više od obične trgovine jer su donosile vijesti, povezivale ljude i održavale kontakte između udaljenih zajednica.
Festival je tu baštinu predstavio kroz scenske prikaze nekadašnje trgovine, radionice tradicijskih vještina, lokalne proizvode i susrete sudionika s obje strane granice. Poseban naglasak stavljen je na prenošenje znanja o šavrinkama mlađim generacijama, ali i na povezivanje njihove povijesti sa suvremenom kulturnom i turističkom ponudom Ćićarije. Time je Račja Vas, malo naselje na području Općine Lanišće, postala mjesto susreta dviju strana Istre koje dijele zajedničku povijest.
Izložba i festival dio su prekograničnog projekta „Šavrinke – Revitalizacija prekogranične kulturne baštine Šavrinka uz održivu turističku ponudu“, koji se provodi u okviru programa Interreg Slovenija – Hrvatska 2021. – 2027. Projekt okuplja šest partnera iz Hrvatske i Slovenije, a vodeći je partner KZ Agraria Koper. Među hrvatskim partnerima su Istarska županija, Agencija za ruralni razvoj Istre i Općina Lanišće.
Osim etnografskog istraživanja i uređenja izložbenog prostora u Račjoj Vasi, projekt obuhvaća uspostavu muzejskog punkta u slovenskim Krkavčama, razvoj digitalnih i tematskih pješačkih ruta te povezivanje baštine s lokalnom gastronomijom i održivim turizmom. Predviđeni su i novi proizvodi, gastronomski atlas te digitalni sadržaji kojima će se nekadašnji putovi šavrinki približiti suvremenim posjetiteljima.
Na taj način priča o ženama koje su nekada kilometrima pješačile kako bi prehranile obitelji dobiva novu kulturnu i turističku vrijednost, a nekadašnja škola u Račjoj Vasi postaje mjesto čuvanja sjećanja na važan dio zajedničke istarske povijesti.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....