Otkriven nepoznati spomenik Marxu i Engelsu, ali i porno reljefi

ZAGREB - Dvije posve različite priče, na dva kraja svijeta, u novom nam svjetlu otkrivaju opus velikog Vojina Bakića .

Prva je izložba u Zagrebu, u Academiji Moderni, upravo otvorena, i na njoj je izložen samo jedan rad: skica za spomenik Marxu i Engelsu.

Požar u ateljeu

Spomenik je trebao biti izveden u Beogradu 1953., no Tito ga je, na prijedlog žirija s Krležom na čelu, odbio. Polemika koja je uslijedila ubraja se među prijelomne trenutke u socijalističkoj javnoj plastici bivše Jugoslavije. A Josip Broz je u privatnom govoru za ovaj spomenik izrekao: “Ovo ništa ne valja... Marx tu sjedi, a Engels kao da ga nešto uči”.

Poznato je kako je Bakićev atelje izgorio tri godine kasnije, tako da iz ranijeg razdoblja nije ništa sačuvano, pa ni skice za spomenik, osim jednog crteža. Tako se barem do sada mislilo. No jedna je skica od bronce ipak sačuvana, u privatnoj je umjetničkoj zbirci, i prvi je put u javnosti.

U Maroku

Drugu izložbu u Rabatu u Maroku krajem mjeseca priređuje veleposlanik Darko Bekić, koji rad Vojina Bakića proučava godinama, napisao je knjigu o Bakiću i kolekcionar je njegovih djela.

Izložba obuhvaća i Bakićeve skice iz ranog razdoblja, poput Partizanskog heroja pred streljačkim strojem iz 1946., u maniri socrealizma, ali i javnosti gotovo nepoznat opus Vojina Bakića, a to je onaj eksplicitnog erotskog, gotovo pornografskog sadržaja, od reljefnih ženskih aktova u pozama žudnje, do prikaza felatia.

Uzbudljiva erotika prikazana je između apstrakcije i konkretnog čina, u tehnici gravura na bakrenim pločama, gdje umjetnik motive urezuje iglom s nekoliko sigurnih poteza, a boja je fino nijansirana žuto-oker.

Ova djela takozvane diskretne umjetnosti Bakić nije mislio nikada javno izlagati. Umjetnik burnog života, koji je bio poznat kao veliki zavodnik i žene su ga obožavale, radio ih je za svoj gušt jedne hladne zime na prijelazu iz 1961. na 1962., u svom ateljeu. Tako je nastalo trideset grafika koje prikazuju dvoje ljubavnika u raznim seksualnim položajima ili jednu damu u strasti.

Nepoznata dama

Bekić objašnjava da ova djela ne bi ni ugledala svjetlost dana da pola stoljeća kasnije gospodarska kriza i premala mirovina nisu prisilili jednu već 80-godišnju damu da ih izvuče iz najdubljeg kutka svog ormara i proda ih. Tko je dama, nije poznato.

Unatoč raznolikom opusu i pionirskim formama geometrijske apstrakcije u javnoj plastici, danas je Bakićevo djelo postalo, nažalost, gotovo pa sinonimom za razrušene spomenike 90-ih, a najpoznatiji je primjer spomenik na Petrovoj gori.

Narudžba vlade

Do ove aktualne izložbe u Zagrebu nije bilo poznato kako je spomenik Marxu i Engelsu trebao izgledati, postojao je samo crtež koji su kustosice WHW-a izložile u Nizozemskoj.

Bakić je, po narudžbi savezne vlade, izradio dvije verzije još 1952. Studije su bile visoke dva metra, a sam je spomenik trebao biti visok sedam do devet metara.

No, iako upravo u tom razdoblju država pokazuje da želi na polju umjetnosti uspostaviti prekinute veze s demokratskim svijetom, pa je zato i naručen ovaj spomenik od Bakića, odbijen je, iako je označavao tek polagano oslobađanje spomeničke plastike iz socrealizma.

Žiri s Krležom na čelu nije vidio spomenik adekvatnim, i nije štedio riječi da to pokaže: dva manequina djeluju groteskno, kao komična figura iz ruske skaske, likovi su tretirani bez psiholoških elemenata, odbojni su... nizale su se uvrede. Bakić je, pak, zaključio da nema pomaka u slobodi stvaralaštva i krenuo dalje.

Predgovor izložbe pisao je Ivica Župan. Iz Academije Moderne navode i da je izglaganje ove skulpture komentar sadašnjeg trenutka.