PIŠE MILJENKO JERGOVIĆ

OPRAŠTANJE OD CRNE ZASTAVE Posavčeva je fotografija interpretacija jednoga umjetničkog djela i legende o njemu

 Ivan Posavec
Ivan Posavec u Vaništinom se ateljeu našao jednog dana 2011. godine. Vaništi je bilo osamdeset i šest, prodavao je sliku, pa se predomišljao. I tako je stao, na putu od tamo ka onamo, između dva nigdje, između kaljeve peći i slike Ljube Babića, i stajao je tu neko vrijeme, očekujući nešto. Tada je nastala ova fotografija.  Posavec ju je nazvao “Opraštanje od Crne zastave”

Vaništu sam upoznao 1997, nakon što sam u novinama objavio esej o prijevodu knjige Vladimira Jankelevicha Smrt, koji je upravo izašao u Sarajevu. Uputio mi je pismo na redakcijsku adresu, molio me je da mu, ako je to moguće, nabavim knjigu. Sarajevo je tih dana još uvijek bilo daleko. Odgovorio sam mu da imam primjerak za njega, kako da ga pošaljem. Pozvao me je da ga posjetim, otišao sam, odnio mu knjigu. Vrijeme dolazi po mene, rekao je, zato sam vas tako nedelikatno molio za knjigu.

Dvadeset i jednu godinu kasnije, na petoj stranici subotnjeg kulturnog dodatka beogradske Politike, objavljen je nekrolog Josipu Vaništi, naslova “Srebrna linija na beloj majici”. Ispod, na donjoj trećini iste stranice, tekst “Poslednji smisao”, posvećen je knjizi Vladimira Jankelevicha Smrt. Kolika je, statistički, u brojevima govoreći, bila mogućnost da se ovakvo što dogodi? I što se sve trebalo dogoditi pa da se jedan ispod drugog nađu dva tako sudbinski povezana teksta, o čijoj vezi njihovi autori ni urednici ništa nisu znali?

Na kraju, ta veza, čije je ostvarenje bilo statistički tako malo vjerojatno, postoji još samo za mene, koji sam 1997. nosio Vaništi Jankelevichevu knjigu. Za sve druge, između francuskog filozofa, sina izbjeglih ruskih Židova, i hrvatskog slikara, rodom iz Karlovca, jedina, i to vrlo privremena i prigodna veza, u tome je što su obojica danas obuhvaćeni istom smrću. Mrtvi pisac Smrti i mrtvi njegov čitatelj.

Krležina povijest

Mrtav je i Ljubo Babić, hrvatski slikar, likovni pisac i scenograf, jedno od imena iz imenika hrvatske i jugoslavenske epohe, čija je Crna zastava neko vrijeme visila na zidu prostorije u kojoj je Vaništa primao goste. Tu sam je prvi i jedini put vidio izvan javnih prostora. Sljedeći put gledao sam je u jesen 2010, u Modernoj galeriji, na retrospektivnoj izložbi Ljube Babića. Slika se drukčije ponaša, drukčije ona živi na širokom i visokom galerijskom zidu, zaštićena i deaktivirana kontekstom, oslobođena viška smrti, nego na niskom i privatnom zidu stana pretvorenog u atelje, preko puta gimnazije, odakle kao bakterije iz odvodne cijevi kuljaju sutrašnji smrtnici.

Babiću je bilo dvadeset i šest kada je 21. studenog 1916. umro austrijski car i ugarsko-hrvatski i češki kralj Franjo Josip Prvi. Velika žalost zavladala je Zagrebom, kao i svaki put kad umre gospodar - možda je i zato Ante Pavelić zavrijedio posebno mjesto u malim hrvatskim srcima: samo on nije umro vladajući, te je zauvijek ostao neumrli - i svud po gradu izvješeni su crni stjegovi. Slikara je obuzeo prizor Mesničke ulice, što se uzdiže prema Gornjemu gradu, dronjava crna zastava, koju je razderala južina prethodnih dana, i tako je naslikao možda najvažniju hrvatsku sliku. Njezina važnost nije nužno estetska. S ovom slikom, i s gospodarevom smrću, započinje nova epoha, započinje hrvatski dvadeseti vijek, a s njim i kratka povijest hrvatske ljevice, koju bis­mo mogli nazvati i kratka povijest Krleže, u kojoj će Ljubo Babić odigrati važnu i nipošto tek dekorativnu ulogu.

Osim toga, s tom slikom započinje jedna povijest umiranja, a smrt u hrvatskoj kulturi trajno preuzima najvažniju ulogu. Sve što je u tom narodu istinski važno i što prerasta njegova malena i uska mjerila, odavno je već mrtvo ili se friško raspada na mjesnom groblju. Hrvati su tako intimni sa smrću da ona pred njih već odavno izlazi u dronjcima.

Prvi vlasnik Crne zastave bio je Julije Benešić, hrvatski polonist, književni kritičar i pjesnik, još jedan od protagonista Krležine povijesti. Od njega je sliku preuzeo Natko Katičić, profesor prava, a Katičić ju je predao Vaništi. Bilo bi zanimljivo poznavati privatne, ali još mnogo više od toga financijske aspekte transakcija slike koja je iz generacije u generaciju dobivala na vrijednosti. U početku bila je to slika mladog i vrlo obrazovanog ljevičara, likovnog i političkog autsajdera, čije je vrijednosti mogao biti svjestan samo netko poput Benešića, koji je ujedno bio u stanju da osmisli i ispriča legendu o slici te da u nju upriča i utka i vlastitu sudbinu. Katičić je bio već nešto drugo: mason, jasenovački zatočenik, kojeg su komunističke vlasti, ali uz suglasnost Crkve, odredile da uz Ivu Politea bude Stepinčev branitelj po službenoj dužnosti. On više nije bio stvaratelj legende, nego njezin interpretator i simbolički čuvar. Kako je, i zašto, zatim proslijedio sliku Babićevom studentu Josipu Vaništi?

On se, pak, rodio osam godina nakon smrti Franje Josipa Prvog i nastanka Crne zastave. Katičiću je, kao i Benešiću, po godinama mogao biti sin. On je, međutim, upoznao jednoga malo drukčijeg Ljubu Babića. Predratni ljevičar, komunistički simpatizer i Krležin pajtaš prihvatio se 1941. dizajniranja ustaških insignija: vojnih činova, novčanica, zaglavlja časopisa i novina. I naravno: zastave! Njegova je ona ustaška zastava s grbom što počinje bijelim poljem, te s ustaškim U u pleteru, na crvenom dijelu trobojnice, bliže koplju. Babić je i tu majstorski odradio svoj posao: vrlo je precizno omjerio proporcije unutar zastave, tako da ćemo, odbacimo li svoju jezu i strah pred samim artefaktom i pred onim što je pod tim artefaktom učinjeno, lako priznati kako je ova hrvatska zastava svakako bolje dizajnirana od budućih hrvatskih zastava.

Druga slika

E, takav Ljubo Babić, poražen, uplašen i konfiniran u vlastitoj biografiji, bio je Vaništin profesor. Crna zastava kada je stigla na njegov zid nije više bila ona ista slika s Katičićeva i Benešićeva zida. (Pritom, valja znati da nijedan od ove trojice nije bio kolekcionar, niti su sakupljali slike onako kako mi pred svako svjetsko prvenstvo sakupljamo sličice nogometaša, nego su kupovali i prihvaćali Crnu zastavu da bi živjeli s njom.) U Vaništino vrijeme ne samo da je već bila daleko od cara i kralja Franje Josipa Prvog i hrvatskog žala za mrtvim gospodarom, nego je pomalo već bila i izvan svoga prvotnog društveno-političkog konteksta. Znak žalovanja sve je manje bio kolektivni, a sve više individualni, privatni, osobni. Pedesete su i šezdesete godine, vrijeme književnoga i filozofskog egzistencijalizma, uz koji je Vaništa oblikovao ne samo ponešto od svojih umjetničkih i književnih pogleda, nego i životne stavove, pa i onu svoju katkad i ceremonioznu distanciranost i distingviranost, o kojima će u danima karmina za Vaništu biti riječi u skoro svakom tabloidnom in memoriamu. Uostalom, i Jankelevicheva Smrt potekla je iz tog filozofskog izvora, pa teško da i može biti pogodnije knjige za pod Babićevu sliku.

Poniženje starosti

Vaništa se osjećao poniženim starošću. A dugo je, vrlo dugo, bio star. Od vremena kada mi je najavio da vrijeme dolazi po njega - pomalo kao da me i opominje da ne očekujem previše od ovog poznanstva - do smrti je prošlo više od dvadeset godina. Skoro trećinu života bio je Vaništa star. Jedna od uobičajenijih stavki poniženja starošću tiče se novca. Ništa nije toliko skupo kao što su skupi svakodnevica beba i svakodnevica staraca. U oba se slučaja preživljavanje plaća suhim zlatom. O prvoj skupoći mnogo se govori, dok se o drugoj uglavnom šuti. Skupoća starosti nešto je nepristojno, nešto o čemu novine ne pišu i ne govori televizija. To je nešto što će se na kraju svih krajeva prešutjeti.

Iza Vaništine odluke da proda Crnu zastavu ne stoji ništa romantično. Ništa od onog što u danima nakon njegove smrti nastoje u legendu upjevati mjesni novinari. Prodavao je sliku jer mu je trebao novac. Starost je veoma skupa, i samo zato mu je taj novac trebao. Ali o skupoći starosti se, rekli smo, ne govori. Umjesto toga se romantiziraju razlozi prodaje jedne u osnovi neprodavljive slike. Jer da bi se prodala Crna zastava, zajedno s njom bi se morala prodati i legenda o slici, opsega jednog obimnijeg i veoma važnog, nenapisanog hrvatskog romana. (Svi, ili skoro svi, važni hrvatski romani nakon Krleže ostali su nenapisani.) A uz tu bi legendu prema logici stvari išle i životopisi Julija Benešića i Natka Katišića, a onda i one hrvatske epohe koja teče od gospodareve smrti, koju komemorira crni hrvatski dronjak nad Mesničkom, do dizajna ustaške zastave i onoga što je nakon te zastave uslijedilo. I naravno, onaj tko bi prihvatio Crnu zastavu, morao bi prihvatiti i to da vlastitu sudbinu preda ovoj slici. Slika je to s privatnog zida, a ne slika iz galerije. U galeriji ona je izvan konteksta.

Možda je Vaništa o svemu tome razmiš­ljao, a možda i nije. Bio je star i trebali su mu novci. Zato je prodavao sliku. Prodavao ju je, pa bi se povukao, pa bi se predomislio, pa bi je opet prodavao… Tako trguju ljudi koji zapravo i ne bi da prodaju ono čime trguju. Tako trguju stari ljudi. Odvajajući se od predmeta oni se s mukom i tegobom odvajaju od života. Naravno, bio je pametan, znao je da za Crnu zastavu nema kupca. Kao što je znao i to da je mora prodati. Ali ne kao sliku s legendom, s velikim nenapisanim hrvatskim romanom, sa sudbinama dvojice prethodnih vlasnika i svojom vlastitom, a onda i sa sudbinom onoga najvažnog, Miroslava Krleže, koji nikada nikome nije bio gospodar, a bio je veći od svih hrvatskih gospodara, nego tu sliku treba prodati kao dragocjen, ali u osnovi običan, prazni predmet, i treba je prodati nekome tko ima mnogo novaca. Tko su ljudi koji imaju mnogo novaca? Prema odgovoru na ovo pitanje mjeri se stanje neke zajednice…

Ivan Posavec, o kojemu je otpočetka ova priča, i zbog njega je, uostalom, i napisana, u Vaništinom se ateljeu našao jednog dana 2011. godine. Došao je po poslu novinskog fotografa. Ali Posavec je od onih veoma rijetkih, u današnjem hrvatskom novinstvu i novinarstvu sve rjeđih ljudi, koji i kada nastupaju kao zanatlije i sitni obrtnici, kao novinski šusteri i šnajderi, očas prepoznaju čudo trenutka i pretvaraju se u umjetnike.

Vaništi je bilo osamdeset i šest, prodavao je sliku, pa se predomišljao. I tako je stao, na putu od tamo ka onamo, između dva nigdje, između kaljeve peći i slike Ljube Babića, i stajao je tu neko vrijeme, očekujući nešto. Fotograf je za to vrijeme sjedio u fotelji. Ili je bio na drugom kraju prostorije, nije radio ništa. Vaništa je i dalje čekao, nije govorio.

Tada je nastala ova fotografija. Vaništa je tako htio, iako to nije rekao. Nema riječi kojima bi se takvo što moglo izgovoriti. Čim bi se izgovorilo, nestalo bi i razloga za fotografiranje i motiva sa slike. Među diskretnim se ljudima mnogo više može reći nego među brbljivcima. Od Vanište se preko šutnji, preko gnomskih iskaza i citata, i preko onog za što nam se kasnije učini da je bilo izrečeno - a nije, moglo sve saznati.

Detalje ove fotografije vjerojatno je i sam Ivan Posavec tek naknadno otkrivao. Kao što pisac nije svjestan cjeline i smisla onoga što je napisao, tako ni fotograf dok ne vidi fotografiju ne može do kraja znati što je fotografirao. Čovjek na slici pognut je u ramenima, ruke drži sklopljene na trbuhu, na ošitu, izgleda kao da se čas prije okidanja stresao. Stresao se od zimice.

Gleda negdje dolje, mimo slike, u vrhove cipela nevidljivome gostu. U sivoplavim je hlačama, bijeloj košulji i crnoj vunenoj vesti na kopčanje. Ona je u središtu slike, u geometrijskoj ravnoteži s crnim barjakom sa slike na lijevoj strani i s pločicama na geometrijskom tijelu peći na desnoj strani. Vaništin džemper uzdiže se prema zastavi i prema uskovitlanom sivilu Mesničke ulice i jednoga davnog hrvatskog doba. Na slici se vide jučerašnji ljudi, njihove sitne, pobožne prilike kako idu prema Gornjem gradu ili se vraćaju s njega, žaleći gospodara.

Odlazak u zaborav

Vaništa je grizodušan zbog slike koju će prodati. Zamjerati mu što ju je prodao bilo bi isto što i zamjerati mu što je umro. Dok tako stoji, i gleda u vrhove cipela svima nevidljivog gosta, onog koji će ostati izvan Posavčeve fotografije, on je na odlasku. On je već otišao. I biva neobično sličan motivu s Babićeve slike, toj crnoj zastavi nad Mesničkom ulicom, tom žalobnom crnom hrvatskom dronjku. Vaništa se pretvorio u tu zastavu, i tako zauvijek ostao na slici koju je prodao i koju više nikada nećemo vidjeti u njezinom prirodnom, privatnom kontekstu, na zidu sobe onoga kojemu zajedno s legendom o sebi pripada. Nenapisani romani, koliko god bili veliki, nisu na prodaju. Kao ni životopisi hrvatskih velikana. Oni su za zaborav.

Iako je u novinama reproducirana, Posavčeva fotografija nije za novine. Ona je interpretacija jednoga umjetničkog djela i legende o njemu, u koju je, između ostalog, uključen i taj veliki nenapisani hrvatski roman o slici Crna zastava. Slika slike i njezinog vlasnika, koja je istovremeno i slika o slici i njezinom vlasniku, te objašnjenje što se s njima dogodilo. Smrt i ništa. Zaboravljen će biti Vaništa, kao što je odavno već zaboravljen Ljubo Babić, kao što su zaboravljeni Benešić i Katičić.

Fotografija Ivana Posavca zasebno je umjetničko djelo, i nije multioriginal, niti ju je moguće tretirati tako. Iako je snimljena skoro osam godina prije Vaništine smrti, ona prikazuje ono što se kasnije događalo. Na fotografiji Josip Vaništa se stresa od zimice nakon što se smrti zagledao u vrhove cipela. Lično njoj, ili možda Vladimiru Jankelevichu.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
15. studeni 2024 14:10