GRGUR AKRAP

NOVA ZVIJEZDA DOMAĆE UMJETNIČKE SCENE 'Slikam ulja otkad su se susjedi žalili na jake mirise enkaustike'

 Dragan Matić / CROPIX
Mladi slikar u povodu izložbe u MSU govori o tome zašto je napustio svoju omiljenu tehniku i  otkriva što je napravio s jednim Murtićevim praznim platnom

Mladi umjetnik Grgur Akrap nova je zvijezda slikarske scene. Sinoć u Muzeju suvremene umjetnosti otvario je samostalnu izložbu “Dvije sobe”. Izložba je proizašla iz nagrade Stručnog vijeća MSU na 51. zagrebačkom salonu gdje je nastupio. Akrapov ćemo rad moći vidjeti i na skupnoj izložbi HT-a, koja se otvara u petak, te na dvije prodajne izložbe, Art Zagreb, u Hali V Tehničkog muzeja od četvrtka, te izložbi Nesvrstanih u Laubi sljedeći tjedan. Na samostalnoj izložbi u MSU predstavlja slike nastale kroz posljednje dvije godine, kustosica je Martina Munivrana.

Naziv je izložbe “Dvije sobe”?

- Izložba se, zapravo, sastoji od dvije sobe. U prvoj je kavez koji je replika podrumskog prostora gdje, po mojem iskustvu, završava većina mojih slika poslije izložbe. Kavez nije samo simbolika podrumskog prostora već i osobnog prostora, ateljea, u koji na dnevnoj bazi svojevoljno ulazim i izlazim. U drugoj su prostoriji slike nastale inspirirane mojim životnim razdobljem u zadnje dvije godine. Na kraju je moj autoportret, kao majmuna.

Zašto baš majmun?

- Iz dva razloga. Prvi je da znam osjećati svoj poziv kao nešto što pripada prošlom vremenu, zanimanje je to koje po mojem mišljenju nosi taj teret prošlosti. Na drugoj je razini to što je majmun u slikarstvu simbolički znao predstavljati grijeh pa mi se činilo zgodno da i sebe prikažem u tom obličju. Tu neka grešnost koju znam osjećati kao i mnogi moji kolege, da ne pridonosim društvu, da ne radim društveno korisno.

Zapravo samo najveći primitivci razmišljaju o slikarstvu kao nečemu što nije društveno korisno, treba li im uopće dozvoliti taj utjecaj?

- Ne bih rekao da sam toliko pod utjecajem što drugi misle, nego su to krize koje dolaze iznutra, a koje nisu ni rijetke niti površne. Pitam se zašto se bavim nečim što već postoji u toliko varijanti i toliko je ljudskih duša izreklo stavove kroz slikarstvo, može li se uopće napraviti nešto novo. Rekao bih i da su novi mediji dostupniji široj javnosti, da su preuzeli taj jedan prostor koje je imalo slikarstvo. Čini mi se da je slikarstvo rjeđe dostupno, da se zanemaruje sama osobnost likovnog jezika, najčešće se razgovara o ideji, ja sam za ravnopravnost ideje i jezika. Opterećenje je današnjeg vremena koje simbolizira potrošnost, i da se napravi nešto novo, do sada neviđeno, što ne mora biti najvažniji kriterij, no jest.

Zagreb, 140519.
Slikar Grgur Akrap pred prvu samostalnu izlozbu Dvije sobe koja se otvara sutra u MSU.
Na fotografiji: slike s izlozbe.
Foto: Dragan Matic / CROPIX
Dragan Matić / CROPIX

Na slikama su, i velikih i malih formata, papiga, nogometaš, čovjek koji ide na bazen, da nabrojim samo neke. Odakle crpite motive?

- Sadržajno su različiti prikazi. Slikao sam ih prema svojem unutrašnjem instinktu i tek kad sam se udaljio, uspio sam shvatiti što bi trebali značiti. Papiga je simbol jednog slikarskog epigonstva, što se tiče bazena, često naginjem slikanju vode koja mi se često u raznim oblicima pojavljuje i u snovima. Ideja je, zapravo, bila prenijeti snove koji zapravo nastaju kao posljedica i uzeti ih kao tumače stvarnosti, materijalizirati ih.

Kada smo prije nešto više od godinu dana razgovarali, uz vašu izložbu u Galeriji Buljat, također ste se bavili pitanjem epigonstva i snova, među ostalim, tako da vjerujem da je ova izložba nastavak vaših prethodnih razmišljanja. Tada ste i direktno interpretirali rad slavnog Petera Doiga?

- Da, to je neki teritorij koji me zanima. Zanima me razlika između epigonstva i interpretacije nečijeg stvaralaštva. Primjerice, kada se radi interpretacija nekoga filma, priča se o remakeu, u slikarstvu nema tog termina i na neki se način i ograničavaju teritoriji. Doig je izvršio velik utjecaj na niz slikarskih generacija, ono što slika je i sadržajno privlačno, i to se osjetilo. S druge strane predstavlja uspjeh, trijumf slikarstva, utjelovljenje što svi mi slikari želimo biti, priznati, uspješni, ispunjeni u onom što radimo, a da paralelno možemo živjeti od toga. Sve što je u kontrastu s pokušajima preživljavanja kroz slikarstvo u Hrvatskoj.

Rekla bih da vama ide poprilično dobro...

- Na neki način sigurno ide. A polako se otvara i taj dio tržišta u Hrvatskoj s Art Zagrebom i Nesvrstanima. Ne mogu reći da sam nezadovoljan uspjesima, no naravno nije cilj samo vanjski uspjeh mog svakodnevnog odlaska u atelje, važnija mi je unutarnja motivacija, slikarski problemi koje nastojim rješavati, a koji su i tema mog rada “Retrospektiva” koji ću pokazati na HT izložbi. Na Art Zagrebu me predstavlja Galerija Zen, kustosica je Frankica Mitrović, i izložit ću ciklus “Čekanje proljeća” koji je posve različit i motivima i koloritom i atmosferom, a koji sam nastojao slikati lazurnije, kao akvarelom, iako sam slikao uljem. “Noćno lovište”, koje će se moći pogledati u Laubi, slikao sam, pak, materično.

Prvi put kad ste sudjelovali na HT izložbi izložili ste rad s motivom crnog konja, iza kojeg je stajala djelomice izmišljena priča o praznom platnu koje je svojedobno pripadalo Murtiću, pa ste vi dobili narudžbu naslikati konja za jedno vjenčanje, no vjenčanje je propalo... Koliko je bio nužan taj pripovjedni pristup slici?

- Prije toga sam se prijavljivao šest, sedam puta i nisam prošao. Bio sam tada još mlađi, i uistinu sam došao u posjed praznog platna koje je pripadalo Murtiću, koje nije stigao oslikati. Pa mi se činilo zgodnim da na platno koje je pripadalo elitnom, apstraktnom slikaru, naslikam tu jednu malograđansku priču. Činilo mi se da će takav paket ući lakše u čitav sistem i bio sam u pravu. Kada sam na izložbi, na dodjeli nagrada, rekao da je dosta toga izmišljeno, svidjelo im se, prolomio se pljesak. Imam ponekad osjećaj da ljudi u slikarstvu, kao u mađioničarskim trikovima, žele biti prevareni, da to pokreće neku njihovu imaginaciju.

Dok smo razgledali izložbu, spomenuli ste kako ne slikate više tehnikom enkaustike, radi susjeda. Koliko umjetnika u životu vode slučajnosti?

- Puno. Kad sam došao u novi atelje, želio sam nastaviti stvarati u toj tehnici. No, taj miris je bio jak i osjećao se od prizemlja do četvrtog kata te su se susjedi počeli žaliti, okrenuo sam se tehnici ulja. S druge strane, u novom ateljeu imam puno više svjetla, vidim puno više boja. Kad sam došao u atelje, nisam se znao nositi s toliko boja, trebalo mi je neko vrijeme da to savladam.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
17. studeni 2024 02:45