Kolekcionarstvo je strast. Modni magnat François Pinault tumači, primjerice, kako ga jedino sakupljanje umjetnina uspije udzrmati iz uspavane svakodnevice.
Kako bi izledao pogled na povijest umjetnosti u Zagrebu bez Strossmayerove galerije ili Mimare, kako Split bez donacija Ive Tartaglie, tema je ovogodišnje Noći muzeja, koja sutra počinje u 18 sati otvaranjem u Palači HAZU. Naime, jedanaesta Noć po redu bavi se kolekcionarima i donatorima. Ove godine u programu je Noći muzeja, koju u prosjeku posjeti između 200 i 300 tisuća ljudi, gotovo 250 institucija, muzeja, ali i knjižnica i arhiva.
U mnogima od njih moći će se pronaći nepoznati podaci o kolekcionarima.
Muzej Mimara tako ima novu ravnateljicu, nakon što je dugi niz godina na njegovu čelu bio Tugomir Lukšić. Riječ je o Ladi Ratković Bukovčan, koja je prethodno u Muzeju vodila zbirku stakla. I upravo je izložba koju otvara na Noć muzeja, ove godine posvećena kolekcionarima i donatorima, prva veća izložba kojom će se predsaviti javnosti.
Izložba je nazvana “Donator Ante Topić Mimara - ostvarenje vizije”, što zvuči pomalo i naivno u kontekstu svih priča koje su se pojavile nakon smrti ovog donatora, no nova ravnateljica, koja je Mimaru dobro poznavala još od svojih studentskih dana i koja je u ovom muzeju od samog početka, tumači: “Ja sam veliki Mimarin fan, i dan danas. Vjerujem da je imao najbolje namjere. On nikada nije tvrdio da je riječ o gotovom poslu, da su sve datacije umjetnina konačne. I tada nam je rekao da ćemo imati što istraživati svoj čitav radni vijek.”
Ravnateljica se sjeća kako je zračio inteligencijom, volio pričati o umjetninama te govorio pet stranih jezika. “Nikoga ne idealiziram, no boli me ta količina negativne energije i misticizma koja se poslijednjih godina nakupila oko donatora. A da smo u Americi, o njemu bi snimali film”, ističe.
Kaže, doduše, da je za taj misticizam djelomice kriv i sam Mimara: “Sviđala mu se ta mistifikacija oko njega, često je tome i namjerno pridonosio”.
Sljedeće godine obilježava se trideset godina Muzeja Mimara (i 120. obljetnicu njegova rođenja), a u međuvremenu su, kaže, svi kustosi mnogo radili i mnoga djela reatribuirali. Primjerice, slika “Krist koji nosi križ” pripisana je Vicenzu Cateni umjesto Leonardu da Vinciju, potvrdili su da “Sveta obitelj sa svetim Ivanom” pripada Domenicu Beccafumiju, a da “Portret Saksije”, supruge slavnog nizozemskog slikara, nije naslikao Rembrandt nego Govert Flinck. Iz stalnog su postava povukli i “Portret oca” pripisan Rembrandtu, i “Krajolik” pripisan Turneru... Za Van Goghov rad “Bretonske žene u šetnji” su, pak, potvrdili autentičnost, “Križare pred Carigradom” Claudea Lorraina atribuirali su Jean-Baptisteu Forestu, i djelo nazvali “Orijentana povorka”...
Mimaru su i mnogo napadali, primjerice, kontroverzni britanski kritičar Brian Sewell (koji je nedavno preminuo) tumačio je: “Mimara je slon u sobi o kojem nitko ne govori. Vrijeme je da hrvatska javnost napokon prizna da je njegova zbirka puna lažnih umjetnina.” Konstantin Akinsha, zamjenik direktora američke Komisije za kulturu i umjetničku baštinu, pisao je da se Mimara pogrešno izdavao za predstavnika jugoslavenske vlade za povrat umjetnina, i tako sakupljao. I dok su kustosi riješili neke atribucije, teško će riješiti mnoge od dilema oko Mimare, primjerice, je li on bio Ante Topić rođen u Korušcu ili Mirko Maratović iz dalmatinskog zaleđa.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....