IZLOŽBA EUGENA FELLERA

NEPOZNATI RADOVI JEDNOG OD PIONIRA ENFORMELA Posve slučajno ih je pronašao galerist koji kaže da se radi o pravoj senzaciji

Eugen Feller na fotografiji koju je snimio Branko Balić šezdesetih godina (Arhiv Branka Balića/Institut za povijest umjetnosti)
Fellerove “papire” je u jednoj ladici u umjetnikovu ateljeu pronašao galerist Goran Margeta

“Kada smo pripremali monografiju, u šumi kataloga i crteža, pronašli smo kuvertu u kojoj su se nalazili ovi radovi”, priča galerist Goran Margeta dok obilazimo izložbu dosad neviđenih i nepoznatih radova jednog od pionira enformela u Hrvatskoj Eugena Fellera. Margeta Fellerove javnosti nepoznate radove nastale 1960. godine izlaže u maloj galeriji Libar, u Ulici kneza Borne u sklopu hotela Sheraton, no usprkos skučenom prostoru naglašava kako se radi o velikoj i važnoj izložbi za ovog umjetnika i “pravoj senzaciji”.

“Već smo neko vrijeme, a pogotovo nakon izlaska monografije, razgovarali o izložbi. Prvo sam htio predstaviti javnosti ‘Bijele slike’ Eugena Fellera, no sam autor mi je skrenuo pozornost na fantastične radove na papiru iz 1960. Tako je krenulo”, govori Margeta.

Grafika Eugena Fellera: iz 1960. bez naziva

Feller je ove “papire” manjih dimenzija napravio prije svog čuvenog ciklusa “Malampija” i svoje prve izložbe u Širi, odnosno Studiju G na poziv članova Gorgone 1962. godine, što im na neki način daje posebnu vrijednost. U njima se naime naslućuje u kojem smjeru će se razviti umjetnikova poetika i posve je nevjerojatno da je u vrijeme njihovog nastanka Feller imao samo osamnaest godina. Papir u ovom slučaju umjetniku ne služi kao podloga već materijal koji je podložan intervencijama kao što su gužvanje, paljenje, grebanje i slično. Sve što će Feller, njegov uzor Ivo Gattin i njima slični umjetnici raditi i tijekom narednih godina od različitih materijala. Pa iako je upravo Gattin bio važan Felleru za daljnje propitivanje materije i priklanjanje struji enformela, ovi rani radovi na papiru prema sjećenju Eugena Fellera prethodili su susretu s Ivom Gattinom. “Dobio sam boje od mame koja je tih godina radila u Astri i u dvorištu obiteljske kuće packao s bojom po tim papirima, polio bih ih šmrkom i čekao da se osuše. I to je to”, prisjeća se Feller u svom karakterističnom stilu u kojem nema mjesta za mistifikaciju koja je ipak, kaže, bila rezervirana za Vaništu.

Grafika Eugena Fellera: iz 1960. bez naziva

“Mislim da je veliki mistifikator, ali je za mene tih godina bio stimulativna osoba. Da nije bilo Šire i Vanište, ja ne bih postojao.”

O okolnostima nastanka Fellerovih ranih papira piše i Ješa Denegri u predgovoru izložbe pa tako navodi kako su upravo oni naveli jednog Fellerovog i Gattinovog zajedničkog znanca, a Feller otkriva da se radilo o Josipu Zanettiju, da ih međusobno upozna, a što će prerasti u skoro svakodnevno druženje Gattina i Fellera, s obzirom da su stanovali nedaleko jedan od drugoga u Jurjevskoj ulici. Denegri Fellera svrstava među protagoniste ne-slikarskog i anti-slikarskog radikalnog enformela kao iznimno bitne programske cjeline u hrvatskoj umjetnosti s početka druge polovice 20. stoljeća. “Ali ako je nešto bez forme, onda je već radikalno, zar ne?” kaže Feller ne želeći međutim ulaziti u polemiku s povjesničarima umjetnosti.

“Gattin je u to vrijeme radio slobodne formate. Nosio sam mu svoje radove da ih vidi. Pričao mi je o Yvesu Kleinu, njegovim monokromima, materijalima koje je koristio i pod utjecajem tih priča nastale su moje ‘Žute površine’. S današnjim odmakom to izgleda kao nešto herojsko. No nisam samo ja radio takve stvari. Svi su danas zaboravili recimo na jednog Hruškovca.”

To što nije završio Likovnu akedemiju Feller vidi i kao prednost jer je neke njegove kolege “Akademija uškopila”, dok je on bio slobodan raditi što želi i crpiti ideje od umjetnika s kojima se družio. Puno je i čitao, pa je tako upravo iz jedne knjige preuzet i naziv ciklusa Malampija. Radilo se o romanu “Portret nepoznatog” francuske spisateljice Nathalie Saraute koja koristi taj pojam na dva mjesta.

Fellerove Malampije danas su predmet želja svakog ozbiljnog kolekcionara poslijeratne umjetnosti. On ni sam ne zna koliko ih je točno napravio tih godina. Nekoliko je primjeraka iz tog ciklusa, među ostalim, u zagrebačkom Muzeju suvremene umjetnosti, i Galerija umjetnina u Splitu posjeduje jednu, dok su drugi raspršeni po privatnim zbirkama.

Na tržištu postoji stanoviti interes za Fellerove radove, kaže Margeta. “U njegovu slučaju, najviše se traže radovi iz 1960-ih, ali moram priznati kako postoji i popriličan interes za slike koje su nastale u posljednjih nekoliko godina. Radi se o velikom umjetniku koji je značajno oplemenio hrvatsku i europsku suvremenu umjetnost. Parafrazirati ću Ješu Denegrija i reći kako svaki ciklus Eugena Fellera treba posebno valorizirati.” Izložba “Na papiru s papirom 1960” u Galeriji Libar (u suradnji s Prvim kvadratom) može se pogledati do 18. svibnja.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
11. studeni 2024 04:56