VELIK UMJETNIK SKRIVEN U ZAGREBU

Neobičan život Mire Glavurtića, jednog od posljednjih Medialaca

Miro Glavurtić je osoba koja spaja nekoliko kultura i od 1993. godine živi u Hrvatskoj - u Zagrebu i Rovinju, a povremeno odlazi sinu u Utrecht u Nizozemskoj. Pišući o njegovim djelima Danilo Kiš ih je usporedio s radovima majstora sjeverne renesanse: Durera, Witza, Holbeina
 Ivan Posavec / HANZA MEDIA
Mediala je iznimno značajna srpska nadrealistička skupina. Glavurtić se doselio u Hrvatsku jer je u Miloševićevu režimu postao nepoželjna osoba. Sve zamjera “komunistima” i njihovim nasljednicima, a oslonac pronalazi u katolicizmu i mističnom zanosu njegovih učitelja. Teško je dokučiti koliko Glavurtić uistinu oko sebe vidi komunističku urotu, a koliko je to samo mistifikacija kojom zabavlja sebe i očuđuje svoju svakodnevicu

Što su nekada bili kilometri, danas su milimetri.” Otprilike tim je riječima Petar Bujas, ravnatelj Kulturno informativnog centra, otvorio prošlogodišnju izložbu Mire Glavurtića u Galeriji Forum. I uistinu, malo tko danas zna da u centru Zagreba, na Zrinjevcu, živi jedan od još dva člana iznimno značajne srpske nadrealističke skupine Mediala preostala na ovom svijetu. Miro Glavurtić je posljednji medialac uz eksperimentalnog muzičara Vladana Radovanovića, koji živi u Beogradu.

Hrvatska se umjetnost razvijala u smjeru drukčijem od figuracije i nadrealizma srpskih likovnjaka. Naš je establishment desetljećima forsirao minimalističke i konceptualne pristupe u likovnosti, a sva figuracija bila je uglavnom marginalizirana. Raskid veza sa Srbijom zbog rata početkom 1990-ih još je produbio to estetsko nerazumijevanje. Nasuprot tome, Miro Glavurtić je osoba koja spaja nekoliko kultura i koja od 1993. živi u Hrvatskoj - u Zagrebu i Rovinju, a povremeno odlazi k svom sinu u Utrecht u Nizozemskoj.

glavurtic slike i crtezi fotografija ivan posavec
Ivan Posavec / HANZA MEDIA
"Barok u krvi" (1991.)

“Došao sam u Zagreb jer nisam imao drugog izbora, a ovo je moja domovina. Ali ovdje me nisu primili.” Pitam ga zašto misli da je tako, na što odgovara: “Ovdje su na vlasti komunisti!” Tako nekako izgleda razgovor s Glavurtićem koji se doselio u Hrvatsku, jer je u Miloševićevu režimu u Srbiji postao nepoželjna osoba te su mu mnogo puta prijetili smrću. Sve zamjera “komunistima” i njihovim nasljednicima, a oslonac pronalazi u katolicizmu i mističnim zanosima njegovih učitelja, kao što je Nikola Kuzanski, njemački teolog, znanstvenik i mistik iz 15. stoljeća, koji je poznat po učenju o spoznaji boga putem “doctae ignorantiae”, učenog neznanja. Teško je dokučiti koliko Glavurtić uistinu oko sebe vidi komunističku urotu, a koliko je to samo mistifikacija kojom zabavlja sebe i očuđuje svoju svakodnevicu, nastala iz starog refleksa otpora prema vlasti, koji je s još nekim medialcima gajio u doba Jugoslavije. Čini mi se da je sada, kada komunizma više nema, ostao njegov nadrealni fantom, pripitomljen poput nestašnog kućnog duha ili čak štenca koji uveseljava ovog dobroćudnog djeda.

Pitao sam ga o uvjetima pod kojima je morao napustiti Beograd. “Jedan matematičar mi je dolazio i pokazivao kako će mi pržiti mozak. Izgubio sam mnogo dobrih prijatelja tamo. Ali neki su ostali uz mene. Unatoč mimoilaženjima u mišljenju, ostao sam dobar s Dragošem Kalajićem.” Riječ je o povjesničaru umjetnosti, pratitelju Mediale, sljedbeniku Juliusa Evole i njegove teorije o elitama koje su sudbinski predodređene da vladaju. “Imali smo snažna razilaženja. On je glorificirao fašizam i u Miloševiću je vidio svoga Mussolinija.” A što danas misli o njemu, pokušao sam doznati: “Mislim o njemu isto što i o Marini Abramović! Beskrajno talentirani ljudi, koji su došli iz obitelji sa snažnim političkim korijenima i vezama u vlasti. Imali su pristup svemu. I stali su u službu ideologije i Sotone…” Nakon toga izlaže mi teorije (tko zna jesu li istinite) o vezi Marine Abramović i sotonističkih, pedofilskih kultova. Ipak, njegove se priče iz mračnih teorija zavjere pretapaju u smijeh, pa se i Marine Abramović sjeća s ljubavlju: “Poznajem je otkad je bila majušna. Oni su živjeli kod isusovačke crkve u Beogradu. Jednom je kao djevojčica ukrala željeznu blagajnu iz te crkve. To je bio njezin prvi čin protesta.”

glavurtic slike i crtezi fotografija ivan posavec
Ivan Posavec / HANZA MEDIA
"Ikar" (1990-e)

Osim što uživa u intrigama teorija urote, često se prisjeća važnih protagonista beogradskog kulturnog života s kojima je prijateljevao, ali je škrt s informacijama o njima. Osim s medialcima, družio se intenzivno s Danilom Kišem i Mirkom Kovačem (koji mu je kum i koji je lik slikara u romanu “Kristalne rešetke” oblikovao prema njemu, a spominje ga često i u svojoj memoarskoj knjizi “Vrijeme koje se udaljava”), a Vasko Popa zvao ga je prvim šeširom Beograda. S velikom nostalgijom Glavurtić se sjeća druženja u beogradskim gostionicama Mažestik i Ruski car. Dakako, sve je, kaže, prije bilo drukčije i bolje: “Kad je umro Mirko Kovač, pokopali su ga kao da je bio neki general. Njegova supruga mi je na pogrebu šapnula: ‘Ovo nije Mirko’.”

Miro Glavurtić je rođen u hrvatskoj obitelji u Kotoru (preciznije, u Škaljarima kraj Kotora) 1932., a u Beogradu je diplomirao hortikulturu na Šumarskom fakultetu. U istoj je instituciji poslije bio i zaposlen. U umjetnost je ušao početkom 1950-ih. Tada se povezao sa skupinom mladih književnika i slikara. Počeo se družiti s Danilom Kišem, slikarima Dadom Đurićem, Urošem Toškovićem i drugima koji su dolazili u Herceg Novi. “Kad sam došao u Beograd, Dado Đurić me je želio upoznati s nekim ljudima. To sam neko vrijeme odbijao i bio sam nepovjerljiv. Međutim, oni su bili podrijetlom Rusi. A to znači veliku ozbiljnost i doživotno prijateljstvo”, prisjeća se Glavurtić svoga upoznavanja s beogradskim slikarima Leonidom Šejkom i Oljom Ivanjicki. “Ideju Mediale oni su prihvatili od mene. To je bilo 1953. i otada traje naša suradnja. Mi smo bili jezgra grupe. Naš zajednički cilj bila je - kontrarevolucija! Suprotstavljali smo se komunizmu!” Grupa Mediala osnovana je 1957., a sam joj je Glavurtić dao ime: “Mediala je sredina i med i ala - aždaja!” objašnjava danas. Budući da svaka Glavurtićeva izjava zahtijeva tumačenje (kako je to i red kad je riječ o riječima mističnih mudraca), oslonit ću se na već uvriježenu interpretaciju imena grupacije. Ona kaže da je riječ o ideji posredovanja ili medijacije između krajnosti - meda i zmaja, odnosno rajskog blaženstva i paklene vatre.

glavurtic slike i crtezi fotografija ivan posavec
Ivan Posavec / HANZA MEDIA
Konjanik (1980-e)

Prva izložba Mediale održana je 1958. na Obilićevu vencu u Beogradu, u Omladinskoj galeriji. Zvala se “Medijalna istraživanja”, a na njoj su sudjelovali Olja Ivanjicki, Leonid Šejka, Glavurtić i Vladan Radovanović. “Bili smo senzacija!” govori mi Glavurtić nostalgično, ali i sažeto. “I koliko je ljudi bilo na otvorenju?” pitam ga pokušavajući potaknuti slikovito sjećanje. “Stotine tisuća!” govori mi hihoćući. “Našu je jezgru vezivao antikomunizam, ali prihvaćali smo ljude svih svjetonazora. Recimo Vladimir Veličković je imao drukčije stavove, ali nam je uvijek imponiralo njegovo sjajno slikarstvo.”

Osim kao slikar, Glavurtić se profilirao i kao književnik. Objavljivao je pjesme, a izdao je i dvije esejističke knjige o demonskoj onostranosti - “Satana: uvod u demonologiju” (1978.) i “Pakao” (1986.). Riječ je o opsežnim studijama u kojima citirajući teološku literaturu i različite povijesne izvore govori o paklu, o ukazanjima Nečastivoga kroz povijest i o metodama borbe protiv njega, kao u nekom publicističkom spoju Johna Miltona, Dantea i Hieronymusa Boscha. U Zagrebu je sa svojom suprugom Radmilom osnovao izdavačko poduzeće Sion, koje je objavilo hrvatske prijevode nekih značajnih djela - primjerice “Pravovjerja” G. K. Chestertona ili kultne antropološke knjige “Zlatna grana” Georgea Frazera.

Miro Glavurtić sa suprugom u Beogradu 1980-ih

Glavurtićevo najznačajnije literarno ostvarenje zasigurno je roman “Psine”, napisan početkom 1960-ih, a objavljen 1982. Riječ je o kronici Drugoga svjetskog rata u Kotoru, pisanoj u stilu koji bi se mogao nazvati magijskim realizmom (poput Márquezovih djela). “Psine” su vjerojatno najbolji literarni spomenik tom renesansnom gradu na Jadranu. Roman opisuje svijet tajnih društava, podzemnih urota, tajanstvenih trgovaca zlatom i anarhista, oko kojih njuška neobični list PAS, čija je svrha prikupljanje i širenje informacija i dezinformacija koje putuju kanalizacijom i bruje iz šahtova.

Ove godine rodni Kotor odlučio mu se odužiti izložbom u tamošnjoj Galeriji Solidarnost u renesansno-baroknoj palači Pima, koja će se održati u svibnju. Nažalost, u Hrvatskoj je Miro Glavurtić potpuno zanemaren. Osim izložbe koju sam mu prošle godine organizirao u Galeriji Forum, u Hrvatskoj gotovo nije izlagao otkad se tu doselio. Naš se likovni establishment nije gotovo uopće zanimao za njega. Ne pozivaju ga na revijalne izložbe, a sramotno su ga zaobišli i u nedavno objavljenoj povijesti hrvatske grafike.

glavurtic slike i crtezi fotografija ivan posavec
Ivan Posavec / HANZA MEDIA
"Oko planine" (1958.)

Pišući o njegovim crtežima u časopisu Vidici 1957., Danilo Kiš ih je usporedio s minucioznim, fantastičnim i apokaliptičnim radovima majstora sjeverne renesanse: Albrechta Dürera, Konrada Witza, Lucasa Cranacha ili Hansa Holbeina. Kao i kod tih starih majstora detaljno realističkog izraza, i u Glavurtićevu je opusu prisutno divljenje svakom djeliću svijeta (Božjega svijeta, nadodao bi ovaj slikar), koje je snažno poput njegova divljenja geometriji. Za geometriju je možda bolje reći da je ona Glavurtićeva vječna fascinacija i strast. Kao Božji alat stvaranja geometrija se još od pitagorejskih mistično-filozofskih kultova stare Grčke smatrala posvećenom disciplinom, koja nam daje uvid u mehaniku svijeta. Glavurtića posebno zadivljuju nerješive tajne: konačna decimala broja pi i kvadratura kruga, za koje tvrdi da je pronašao rješenje. “Kad je 2008. na mojoj izložbi u Kotoru u galeriji Kod Homena Olja Ivanjicki izjavila da prihvaća moje rješenje kvadrature kruga, time je službeno počela druga faza djelovanja Mediale. Ona će nastaviti, bez obzira na našu fizičku opstojnost, jer je veća od svih nas”, govori mi Glavurtić.

Sa svojim štapom i šeširom, koji su mu česti rekviziti, živahnim, znatiželjnim očima i širokim osmjehom iza guste sjede brade, ovaj slikar doista izgleda kao stari čarobnjak koji katkad šeta Zrinjevcem, pun “učenog neznanja” Nikole Kuzanskog, koje mu omogućava da svijet vidi očima Stvoritelja. Njegov je opus izrazito cijenjen u Srbiji, a nedavno ga je počela valorizirati i Crna Gora u kojoj se rodio. Vrijeme je da njegovu važnost prepozna i Hrvatska, domovina koju je odabrao i čijoj umjetnosti njegovo djelo također pripada.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
18. studeni 2024 18:12