Filozof Alain de Botton sjedio je na aerodromu Heathrow i proučavao ljude koje prolaze. Autoru, među ostalim, knjige "Radosti i jadi rada" (SysPrint), u kojemu, među ostalim, objašnjava kako se danas smatra da je čovjeku teško biti sretan bez posla, koji bi trebao i ispunjavati pojedinca, u više su navrata u oči upale obitelji u kojima roditelji imaju dva tjedna godišnjeg, maksimalno, pa grčevito čekaju da taj odmor počne, grčevito se nastoje opustiti, odmoriti.
O tome sam razmišljala dok sam gledala poziv na novu izložbu mlade umjetnice Marine Ćorić, "Godišnji", u Galeriji Rab kustosice Sonje Švec Španjol. Uočljivi su, piše, motivi Jadrolinije, pedalina, gospođa koje stoje u plićaku i razgovaraju, igra na napuhanim igralištima na vodi za djecu ili SUP-anje...
Tema je prikazana s mnogo nježnosti, razumijevanja, dobrog promatranja okoline. Akrili na platnu mogu se pogledati do 28. rujna.
U posljednje vrijeme primjećujem da se popriličan broj umjetnica bavio temom ljeta. Raspon kvalitete je golem, no zanimljiva je ta sličnost tema.
Po temi nalikuje radovima Kristine Restović, koja turiste snima na Hvaru i u Splitu, ima i posebno mjesto kod katedrale Sv. Duje gdje bilježi prizore, proučavajući pritom, a za potrebe svoje umjetnosti, načine na koje se turisti gibaju, kakve grupe najčešće stvaraju. Fotografije zrcalno otiskuje na cinčanu ploču, služeći se zatim klasičnim tehnikama bakropisa i suhe igle, pa se turisti kreću na jednobojnoj, najčešće bijeloj površini koja ni po čemu ne odaje gdje su oni.
Lagode ljeta, uz ironičan odmak i napuhance, prikazivala je Maja Bachler, svojedobno na izložbi "Volare".
Maja Rožman ljetos je u Splitu, u Salonu Galić, izlažila tri ciklusa radova vezanih uz temu odmora i ljetovanja, upravo u vrhuncu turističke sezone. Tematski i idejno riječ je o tri ciklusa ili serije radova, "Slike s odmora", "Ljetna kolekcija" ("Summer collection") i "Razglednice", koji propituju društvenu percepciju umjetnikova rada kao odmora, ali i tehnički aspekt slike.
Po bojama, no ne po priči koja stoji iza nje, najsličnija je radovima Marine Ćorić "Postsezona" Josipe Krolo. No, dok se prva umjetnica bavi isključivo nostalgičnim prizvukom vezanim uz godišnji, Krolo se bavi, iza "prozračnih" boja, jednom iznimno složenom temom, gentrifikacijom Splita i zločinima koji su se odvili u privatizaciji.