ZLATKO KOPLJAR

NAŠ POZNATI UMJETNIK U POVODU VELIKE RETROSPEKTIVE Spalio sam sve svoje crteže... a spalit ću i sve radove koje sam napravio na Akademiji

Zlatko Kopljar
 Goran Mehkek / CROPIX

Sa Zlatkom Kopljarom razgovaramo o njegovoj prvoj retrospektivi, naslovljenoj “Konstrukcije”, koja se do 20. veljače može pogledati u Muzeju suvremene umjetnosti. Kustosica je Leila Topić.

Prvi radovi na izložbi datiraju u rane devedesete, najnoviji su nastali ove godine. No, nema li on radova koji datiraju prije devedesetih, pitamo ovog umjetnika. “Ima, no nisam želio sve što sam napravio u karijeri staviti na izložbu. Naprosto sam želio da bude bez črčkarija, bez studija, procesualnosti. Iako ni tih studija više nemam, sve sam uništio kad sam prešao na jedan drugi sustav umjetnosti. Publici želim dati na uvid samo konačan rad.” Kaže da je sve uništio. “Spalio sam sve crteže, ne bih htio da iza mene ostane nešto što ne želim. Spremam se uništiti i neke radove koji su nastali dok sam bio na Akademiji likovnih umjetnosti jer u njima ne vidim neku vrijednost, naprosto su to vježbe.” No, diplomirao je slikarstvo, pitamo Kopljara, performansom se počinje baviti kasnije.

Ne želi li da se vidi njegov razvojni put? “Završio sam slikarstvo, ali sam se još za studija na Akademiji slikarstvom prestao baviti. Dovoljno se jasno moj opus, moj razvojni put može vidjeti i ovako. Retrospektiva kreće od trenutka u kojemu sam prepoznao da su došli pravi radovi, počeci nečeg ozbiljnog što mogu mirne duše potpisati. Prvi rad iz 1990. godine je instalacija, kasnije dolaze performansi. Nisam želio prenakrcati izložbu s previše informacija, već sam išao na to da prostor bude protočan.”

Kako nazvati radove

Prije svih performansa stavlja slovo K i potom broj. Zašto K? “K znači konstrukcija. Shvatio sam u nekom trenutku da nisam posebno talentiran za izmišljanje naziva. Osim toga, puno je naziva radova koje sam čuo, a za koje mislim da nisu baš pametni. Neki misle da je K Kopljar, meni je zapravo svejedno. Gledao sam, naprosto, na to da pojednostavim proces.”

Na izložbi se mogu pogledati i radovi kojima je stekao međunarodnu vidljivost, poput “K 19” iz 2014. godine, kada je pet stupova plača izgrađenih od cigli iz logora Jasenovac postavio ispred Doma likovnih umjetnika, potom fotografskog ciklusa naslovljenog “K9 Compassion” i “K9 Compassion+” gdje je poput suvremenog hodočasnika izveo performans klečanja pred institucijama koje utjelovljuju političku, odnosno umjetničku moć. Među vizualno najupečatljivijim je radovima kada je klečao na bijeloj maramici, odjeven u bijelu košulju i tamno odijelo ispred Wall Streeta. Uvijek sam ga željela pitati kako se osjećao u tom trenutku: “Cool” odgovara i nastavlja:

“Naprosto sam tražio pravi put. Bitna je stvar kod ovog rada da je performativan. Shvatio sam odmah da ne može funkcionirati kao video jer bi bio previše banalan. Jedini je način da funkcionira bio zamrznuti trenutak u formi fotografije.” Kako su ga gledali ljudi u New Yorku? “U ovom gradu nitko nikoga ne gleda. Njima ništa nije strano.”

Simbolika odijela

A zašto je obukao odijelo i bijelu košulju, pitamo ga. “To ima dvojako značenje. S jedne strane daje na personalnosti, s druge je ukida. Bilo koja druga odjeća vodila bi na puteve koji nisu bitni u promišljanu rada. Uvijek me zanimala redukcija. Manje pa, ako je moguće, još manje.” Klečao je pred centrima moći kao što su Wall Street, muzej Guggenheim, zgrada Ujedinjenih naroda, generičke gradske vedute, Times Square i slično, crpio je, kaže umjetnik, “iz kotla ovog prekrasnog grada”.

Kako je uopće nastao ovaj rad? “U Dubrovniku sam upoznao Marthu Wilson, koja je vodila jednu od najvažnijih organizacija za performans umjetnost, kroz program su te organizacije prošli Vito Acconci, Marina Abramović, Laurie Anderson, Joseph Beuys i mnogi drugi. Nakon što je vidjela moj performans K5, u kojemu sam ležao pola sata okružen zvučnicima s kojih se čuje iritantan zvuk, pozvala me na izlaganje. Bio sam počašćen. Na stipendiji sam proveo tri mjeseca. Inače, nedavno sam je vidio, bio sam ponovno u New Yorku. U svakom slučaju, tako su nastali radovi iz serije K9, koje sam kasnije izložio i na Bijenalu u Sao Paolu.”

Koja je poruka stajala iza rada K9? “Teško je reći. Nema neke jednoobrazne poruke. Uzimam motiv iz zapadnokršćanske ikonologije. Klečim na maramici koja je jedini prostor moje slobode. Rad se bazira na suosjećanju i prema tim institucijama kojima je upućen i prema svima nama koji smo u odnosu s tim institucijama, a koje definiraju standard društva, njegov civilizacijski doseg. Ako institucije, bilo društvene bilo privatne, ne funkcioniraju u korist društva, a svjedoci smo da ne funkcioniraju, društvo je u problemima.

Problem je i u tome što ja njih razumijem, a oni mene ne. Želio sam, uglavnom, raznim metodama ukazati na prostor koji je svima nama bitan. Nije, u svakom slučaju, tema rada bila volim li Ameriku ili ne.” Tako se interpretiralo? “Svatko je slobodan interpretirati kako hoće svako umjetničko djelo. Zamislite da čitate roman koji je jednoznačan i ne pruža vam mogućnost za vlastito čitanje. U tom slučaju počinje sličiti telefonskom imeniku, uza sav respekt imeniku koji je jako bitan.”

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
25. studeni 2024 02:30