Škotski pjesnik koji živi u Londonu, Robert Montgomery, najčešće stvara na ulici, no iako je po školovanju akademski slikar (diplomirao je na Akademiji u Edinburghu), na napuštenim građevinama ispisuje poeziju ponekad politički motiviranu, a ponekad antikonformističku.
Iako je radio na različitim londonskim lokacijama, za najneobičnije mjesto na kojemu je pronašao svoj rad kaže da je tetovaža. Naime, 22-godišnja je djevojka odlučila tetovirati jedan njegov stih, koji je pročitala prolazeći londonskim ulicama, a on je tu tetovažu ugledao na internetu. Tijekom studija uzdržavao se kao likovni kritičar, pa se prebacio na poeziju. Nije iz umjetničke obitelji, oba su mu djeda bili rudari, a otac bankar.
Boravi u Zagrebu posljednjih tjedan dana, gdje je surađivao s jednim od naših najvažnijih uličnih umjetnika Slavenom Kosanovićem Lunarom. Na Međunarodni dan poezije, danas u 11 sati u Muzeju prekinutih veza njih dvojica će, zajedno s još nekoliko gostiju, predstaviti projekt “Poezija za promjenu”.
Surađivali ste s našim uličnim umjetnikom Slavenom Kosanovićem Lunarom. I inače ste bliski ovoj sceni, negdje sam pročitala da vas zovu Banskyjem ulične poezije?
- Završio sam likovni studij, no bavim se prvenstveno tekstom. S uličnim umjetnicima imam puno toga zajedničkog, osjećam se bliže njima nego većini suvremenih umjetnika. Vjerujem u temeljno pravo izražavanja u prostoru grada, vjerujem da je ova vrsta umjetnosti poligon da se u gradu čuju različita mišljenja, koja nužno ne dopiru uvijek u mainstream medije. Nakon Hrvatske, odlazim u Belgiju, gdje s još dvadesetak umjetnika sudjelujem na Festivalu ulične umjetnosti, i za svoju sam poeziju dobio čitavu jednu zgradu. Što se tiče Banksyja, dolazimo iz istog dijela istočnog Londona. Da li ga poznajem ili ne, ne mogu reći. On je odabrao anonimnost, ja ne, no poštujem njegovo pravo.
Zašto vi niste odabrali anonimnost?
- Nisam mislio, iskreno, da će moj rad postati popularan, pa i nisam brinuo oko mojeg identiteta. No uopćeno gledajući, nisam imao velikih problema, ljudi su sretni kada pronađu umjetnost na ulici, to je, naposljetku, gesta ljubaznosti. Samo jednom su me priveli kada sam stvarao na ulici, no policajac s kojim sam se vozio odostraga bio je vrlo inteligentan, znao je puno o književnosti, poeziji, raspravljali smo o slobodi samoizražavanja u gradu, pročitao sam mu neke svoje pjesme, svidjele su mu se, i naposljetku me pustio.
Jedan od vaših stihova koji se najčešće r eproduciraju podsjeća me na Janis Joplin, govori kako ne biste bili sretni s kućom u predgrađu i skupim autom...
- Riječ je o jednom od dva grafita koji je nastao tijekom vjenčanja princa Williama, o čemu je raspravljala čitava nacija. Ta je pjesma koju spominjete bila moj prilog temi kraljevskog vjenčanja. Volim Janis Joplin, no inspiriraju me i T. S. Eliot, Ted Hughes, Sylvia Plath. Često se vraćam knjigama Rolanda Barthesa i Jeana Baudrillarda, obojica sjajno pišu, ponekad su i zabavni, i njihova je estetika bliska pravom životu i politici. Na mene je utjecao i Leonard Cohen, ali možda i najviše od svih Bob Dylan, njegova inovativna naracija, pjesme u kojima možete biti protagonist ili objekt...
Poezija na ulici dopire do više ljudi, je li to još jedan razlog vašeg stvaranja vani?
- Ljudi su inteligentniji nego što im autori reklamnih panoa za to daju kredite. Kada sam počeo raditi 2005., na autobusnoj stanici u blizini mjesta gdje stanujem, ljudi bi se zaustavljali, i pitali o čemu je riječ, bili su tu i studenti, i radnici, i oni koji su se vraćali iz puba. Bio je to neki moj mali početni eksperiment, i dokazao sam da ljudi imaju veći apetit za poezijom nego što se to misli, da poezija ne bi trebala biti samo zatvorena u knjižnicama, već biti dostupna, poput muzike. Skoro svatko, uostalom, može pročitati sto riječi.
Nemate ništa protiv komercijalizacije, s obzirom na to da ste radili pop-up dućan za Dior u londonskom SOHO-u, sada dolazite promovirati kavu?
- Ne, pjesma u Diorovu izlogu govorila je o osjećaju svetog u svakodnevici. Surađujem s Diorom jer vjerujem što ova kuća radi, i u modnom smislu, a i od 60-ih godina prošlog stoljeća promoviraju mlade autore, umjetnike i književnike i ulažu u njih.
Neke svoje pjesme palite. Zašto?
Riječ je o oslanjanju na drevne keltske ceremonije, koje su postojale u Škotskoj, kada je bio niz bogova, za tugu, seks, drvo... ovisilo je o raspoloženju.