MEŠTROVIĆEVI UČENICI

Najskuplji slikar regije Zoran Mušič: U Zagrebu su nas zvali ‘Vredni Slovenci‘

Motiv iz Dalmacije
 Zoran Mušič
Jednog sam časa pomislio i na Beč, ali u Zagrebu je bio Meštrović, prisjećao se Mušič

Jedan je od trendova diljem svijeta prenamjena sakralnih prostora ako se više ne koriste. Vjerojatno bi se pokazalo, kad bi se radile statistike, da su najčešće prenamjene bile u galerije i muzeje.

U bivšem cistercitskom samostanu u Kostanjevici na Krki danas se, a još od 1974. godine, nalazi Galerija Božidar Jakac, koja u samostanskim prostorijama čuva zbirke nekoliko slovenskih slikara prošloga stoljeća, te nizozemskih i hrvatskih autora, i jedna je od većih galerija i po broju zastupljenih umjetnina u Sloveniji. Samostan je, inače, srednjovjekovna građevina obnovljena u razdoblju baroka.

Predratno razdoblje

I upravo su, među ostalim, iz zbirke tog samostana i te galerije u Zagreb stigla djela slovenskih i hrvatskih autora, za izložbu "Spone – Zagrebačka likovna akademija i slovenski umjetnici između dvaju ratova", koju Nacionalni muzej moderne umjetnosti organizira u suradnji s ALU iz Zagreba, a moći će se vidjeti do 20. lipnja.

Na čelu Akademije tada se nalazio jedan od najpoznatijih umjetnika tog razdoblja Ivan Meštrović, ondje su podučavali Ljubo Babić i Tomislav Krizman. Kako je vidljivo i iz samog naziva izložbe, tema je ranije, predratno razdoblje, iako bi bilo svakako zanimljivo napraviti i temu o djelima suvremenih autora u tom prostoru. Autorice su izložbe Dajana Vlaisavljević, muzejska savjetnica iz Zagreba, te kustosica iz slovenske galerije Asta Vrečko.

Najočiglednija su poveznica, dakako, Gabrijel Stupica i Zoran Mušič. Mušič je i najskuplji umjetnik regije, njegova djela dosežu i do 400 tisuća eura. On je, dakle, hrvatski đak, školovao se na zagrebačkoj akademiji. Također je često boravio u Dalmaciji, pa je i jedan njegov prizor dalmatinskog pejzaža prodan za 200 tisuća eura. Ovaj autor nedvojbeno sudjeluje u oblikovanju hrvatske međuratne umjetnosti, a u katalogu se uz izložbu može pročitati kako se s neskrivenom sjetom prisjećao što je Zagreb tada predstavljao za njega i njegovu generaciju.

image
Nacionalni Muzej Moderne Umetnosti

"U Zagreb sam, prije rata, htio doći, upisati se na Akademiju, izučiti slikarstvo", prisjećao se. "U Sloveniji tada takve škole nismo imali. Jednog sam časa pomislio i na Beč, ali u Zagrebu je bio Meštrović, ondje su podučavali Babić i Krizman, što je mladiću više trebalo? Zagreb je imao sjajno kazalište i brojne Slovence, glumce i pjevače u njemu… i to je bio neki pokazatelj da ste kao kod kuće, među svojima, lahko smo se snalazili, jezik brzo učili, nije prema nama bilo nikakvih predrasuda, naprotiv… bili smo dobro primljeni. 'Vredni Slovenci' – tako se govorilo."

Slike u privatnim zbirkama

"Išli smo na velike i važne izložbe kakvih u bližem okružju više nije bilo: ni u Sloveniji, ni u onom dijelu Italije koji je meni bio blizak, uskoro ni u Njemačkoj, ni u Austriji, od Anschlussa", prisjećao se dalje Mušič. "U Zagrebu su priređivani mnogi i odlični koncerti, grad je, u to vrijeme, imao internacionalni štih. Imao je i prave mitteleuropske kavane, opskrbljene domaćim i stranim tiskom..."

Dajana Vlaisavljević uz izložbu tumači koliko je bitna slikarska prisutnost ovih autora 30-ih i 40-ih godina na području Hrvatske, i obrnuto: "Nisu nacionalna opredjeljenja ona koja bi trebala biti važeća za sagledavanje umjetničkog stvaralaštva neke epohe u nekom prostoru, već univerzalnost djela umjetnika koje nastaje u određenom vremenu i prostoru čiji je sastavni dio.

image
Galerija Božidar Jakac/Jaka Babnik

Za to je izvrstan domaći primjer Petra Dobrovića, slikara koji pripada trima nacionalnim prostorima: hrvatskom, mađarskom i srpskom, kao uostalom i Mušič koji obogaćuje još i talijansku i francusku umjetnost. U zagrebačkim privatnim i javnim zbirkama čuva se znatan dio djela tzv. 'zagrebačkog razdoblja' slovenskih umjetnika."

Snimke sa zabava

Inače, izlažu se i dokumenti vremena, na jednoj od crno-bijelih fotografija su upravo Stupica i Mušič kao studenti Akademije, a na nekim je snimkama i Mušič kao student na zabavama koje su se 30-ih godina priređivale na Likovnoj akademiji (s njim su primjerice i Zvonimir Faist i Ksenija Kantoci).

Također se interpretiraju i drugi mediji, ne samo slikarski i kiparski: pod utjecajem Micićeva Zenita izlazi internacionalni slovenski avangardni časopis Tank revue internationale de l’art vivant koji uređuje slovenski kazališni i filmski redatelj Ferdo Delak.

Ključno mjesto osnivača moderne slovenske grafike, uz Božidara Jakca, pripada Mihi Malešu, o kojemu piše slovenska kustosica, koji 1926. izlaže u salonu Ullrich u Zagrebu, što znači da je održavao kontakte sa zagrebačkom prostorom. S teškim i neumoljivim životom pak susrećemo se u djelima Maksima Sedeja "Predmestje" (Predgrađe) iz 1933., koje je objavljeno kao samizdat i spada u vrh društveno-kritičke umjetnosti.

Spona se nastavila i nakon osnivanja Akademije likovnih umjetnosti u Ljubljani, kad su profesorski zbor činili mahom nekadašnji zagrebački studenti.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
30. listopad 2024 05:27