Najpoznatiji hrvatski street art umjetnik Puma 34 napokon je otkrio pravo lice: Zovem se Bruno Pogačnik i ja sam Cyber Šaman

ZAGREB - Ponedjeljak je, oko pola pet popodne. Gužva u prometu prema Črnomercu, ljudi se vraćaju kući s posla. A u izložbenom prostoru Laube veliki je moving: postavljaju se dvije izložbe, jedna umjetnica provjerava svoj rad, drugi umjetnik donosi svoj novi rad ...

Mnogo je ljudi.

Ne poznajem ga, no ipak, Brunu Pogačnika odmah prepoznajem. Prvi put sam ga vidjela na slici Zlatana Vehabovića. Bio je u krugu onih koji su tješili prijatelja nakon prekida s djevojkom, na slici je s tetovažama, odjeven u crno.

Dvije vojske

Na prstima lijeve ruke, primjećujem sada, ima tetovirano ime Puma u gotici, ima i dugačku bradu, i majicu benda svojih prijatelja Symbolonea, koji će i svirati na otvaranju izložbe.

Stoji uz svoj novi rad: dva su lika okrenuta jedan prema drugome, na zemlji. Na zemlji su i ptice grabežljivice optočene lažnim draguljima. Sa strane su nabacani potrošeni, više nikom potrebni televizori. Nedostaje još samo dimna zavjesa koja će biti dio cijelog rada.

Umjetnik se sprema za izložbu koja će se večeras otvoriti u 21 sat: prvo je na redu razgovor s umjetnikom koji počinje u 20 sati.

Bruno Pogačnik sudjelovao je pod svojim imenom na jednoj skupnoj izložbi svoje generacije u Forumu, i imao je jednu izložbu u Booksi. No, mnogo je poznatiji njegov rad kao intrigantnog, talentiranog uličnog umjetnika Pume 34. Iako smo u međuvremenu neke njegove slike već mogli vidjeti u galerijskom prostoru, i to kao pravo osvježenje likovne scene, sve do ove izložbe svoj je identitet držao u tajnosti: - Sada želim tu bezobzirnost ulice, taj punk element slobode koji postoji na cesti prenijeti u zrelost galerijskog prostora - objašnjava mi kasnije.

No, razgovor prije toga započinjemo uz instalacije uz koje smo se zateki u prostoru:

- Ova dva lika s mojih su dvodimenzionalnih radova sad izašla u prostor i pomiješala se sa stvarnim svijetom. Agresivna skulptura je predstavnik srebrne vojske srama, dok je druga skulptura predstavnik mirne rase koja živi u skladu sa zemljom, dolazi iz prirode. No, stižu srebrni vojnici i napadaju njihov habitat, zaraze ih s dva najveća zla današnjice: televizijom i sramom. To su dvije najgore stvari koje postoje. Zato su tu i te hibridne ptičurine koje nose lažno zlato i kite se tuđim perjem. Sve je puno raznih ukrasa, lažnih odličja, dragulja... Naoko imaju sentimentalno značenje, a zapravo su iz kineskih dućana.

Privatna priča

No, da li je sram nužno nešto tako negativno, postoji sram i kod male djece?

- Da, ali ovdje je riječ o onoj vrsti srama kad se ljudi pretvaraju da su nešto što nisu i zato su nesigurni. To je onaj negativni sram, koji proizvodi najlošiji dio društva. One koji govore metajezikom - objašnjava mi umjetnik i nadovezuje se: - A djeca, ona intuitivno osjećaju rad. Bio je, primjerice, ovdje u prostoru dvanaestogodišnjak i odmah je pitao svoju mamu zašto je srebrna skulptura tako zločesta - kaže.

A televizija? Pretpostavljam da onda ne gledate televiziju?

- Ja sam ovisan o televiziji i zato doma nemam televiziju. Imao sam svojedobno i 30 televizora doma, i paralelno sam vrtio hrpu programa, pa sam pokušao pobjeći od toga. Devedeset posto stvari koje gledamo na televiziji su beskorisne, nema goreg od toga. No, ako se zateknem kod nekoga tko ima televizor, ne mogu pobjeći od njega. Uostalom, i cijela je priča oko moje umjetnosti moja privatna, nastojim riješiti probleme na individualnom nivou. U mojoj umjetnosti postoji medij osobnog egzorcizma, prenosim osobne apokalipse, a ne opće.

Podložno promjeni

Na njegovim radovima ima svega: Isus, pa obrnuti križ, tri šestice, mala beba s pupčanom vrpcom, klaun iz horor filmova...

- To su hibridna čudovišta koja prenosim iz informacijskog smeća oko nas. Ja sam zapravo cyber šaman. Ti se likovi samo procesuiraju kroz mene, ja imam najmanje utjecaja na to, imam povjerenja u taj sustav i to je sistem koji za sada funkcionira. Tako i imam osjećaj slobode. Ne mogu si unaprijed zadati ideju, ja nisam taj tip umjetnika. Sve je podložno promjeni, sve se brzo mijenja. Kad prestane biti zabavno, idem dalje. Ljudi na ovim slikama mogu iščitati mnogo toga, ovisno o njima. A ako malo bolje pogledate, vidjet ćete da se svi ti likovi zapravo smiju...

Sa slika su, dakle sada, izašle i skulpture, no umjetnik razmišlja i da likovi sa slika u kasnijim ciklusima krenu među ljude, kao performeri u izložbenom prostoru.

Uzor June Paik

Pumu 34, odnosno Pogačnika, pitam gdje nalazi inspiraciju. Ne znam zašto, no očekujem da će reći ruski mistici.

No, prevarila sam se:

- Najviše podataka nalazim na internetu. Inspiriraju me i SF filmovi iz osamdesetih. Maske iz horora, koje su zapravo vrhunske skulpture, i scenografija koja je jako visokog stupnja, uvjerljiva i funkcionalna. A moj je najveći umjetnički uzor Nam June Paik, koji je prvi u umjetnost uveo tu opsesiju televizijom kao elementom.

Bruno Pogačnik ima trideset godina. Završio je Prirodoslovno-matematičku gimnaziju te dva fakulteta: studij dizajna na Arhitektonskom fakultetu i slikarstvo na Likovnoj akademiji, kod Zlatka Kesera.

Grupe više nema

Nakon diplome, u početku ga je zanimao ponajviše rad na ulici, grafiti i street art, neposredan dodir s publikom s ulice, reakcije.

Radio je prvo kao Filijo, a onda Puma 34, pa se okupila i skupina umjetnika koji su zajedno radili pod tim nazivima: - Grupe više nema. Tome je i posvećen naziv izložbe ‘The Magic is gone (But the Filth is still there)’. Magije više nema, skinuli smo ružičaste naočale, no ostala je ta prljavština oko nas.