MARIJAN HRŽIĆ

MONOGRAFIJA CIJENJENOG ARHITEKTA Najdraži rad? Zadarski Višnjik. Ali i Krematorij, Cibona, FER, Eurotower u Zagrebu. Teško se odlučiti

 Boris Kovačev / CROPIX
Bio sam u mladosti samouvjeren što se tiče crtanja, i matematika mi je jako dobro išla pa mi je arhitektura izgledala kao komotan odabir

Marijan Hržić autor je Cibonina tornja, Eurotowera, Nacionalne i sveučilišne knjižnice, FER-a, Krematorija u Zagrebu, Višnjika u Zadru, nekoliko važnijih kuća u Rovinju.

Neke je od ovih projekata napravio samostalno, neke, pak, zajedno sa svojim kolegama. O djelu je ovog arhitekta, koji uskoro slavi 76 godina, tiskana opsežna monografija koja će se večeras predstaviti u Oris Kući arhitekture.

Monografiju su oblikovali neki od najboljih suvremenih dizajnera, Šesnić i Turković, u široj javnosti poznati ponajviše po filmskim plakatima ili onima za nezavisnu scenu. Kako je došlo do suradnje s dizajnerima mlađe generacije, kako to da nije uzeo generacijskog kolegu, naš sugovornik objašnjava:

“Marko Šesnić mi je zet, suprug je moje kćeri Andree, koja je također arhitektica. Šesnić i Turković su odlični dizajneri. A bilo mi je dosta komotno ovako komunicirati, nisam morao otpočetka nekome sve objašnjavati.” Nije mu bio problem raditi sa zetom, pitamo ga, dalje? “Uspjeli smo pronaći komunikaciju tijekom rada na monografiji, da ja njega mogu gnjaviti, i da on gnjaviti može mene”, smijući se, odgovara.

Novi katovi FER-a

Dočekao nas je u svojem ateljeu, a na istoj mu je lokaciji stan, u jednoj od najljepših ulica Gornjeg grada, u neposrednoj blizini crkve Svetog Marka. Dvorište je puno zelenila. Uz nogu, vjerna, prekrasna, njemačka ovčarka. Radni prostor je ispunjen knjigama, većinom o arhitekturi, od kultne knjige Rema Koolhaasa, “S, M, L, XL”, preko nešto tradicionalnije arhitekture.

S Gornjeg grada pruža se pogled na čitav Zagreb, Cibona i Eurotower ističu se u tim vizurama, kao i NSK, kojeg su s Hržićem koautori Velimir Neidhardt, Davor Mance, Zvonimir Krznarić. Kako se osjeća dok gleda siluetu grada koji je pomogao oblikovati, pitamo našeg sugovornika. Postoji li taj stvaralački ego? “Da, radovi koje ste nabrojali dobro se vide u gradskim situacijama. No, ne postoji taj ego, ne u kontekstu koji spominjete. Uvijek najviše razmišljam o najnovijem projektu, a trenutačno su to nastavak zida na Krematoriju, i tri dodatna kata FER-a.”

Cibonin neboder oblikovao je osamdesetih godina, s Ivanom Pitešom i Berislavom Šerbetićem. Nije bilo kontroverzi? “Minimalno. Cibona je dobro prihvaćena od početka. Dobro je ušla u siluetu. Kad su objavljene marke povodom obljetnice devetsto godina Zagreba, među projektima koji su oblikovali grad bila je i Cibona, ona i jest postala neki simbol. Ideja Cibone je bila da bude okupljalište, i njezin je prolaz dizajniran ozbiljno, a široko stepenište zamišljeno tako da se ljeti može sjediti na njemu. Mi smo za ovaj projekt dobili nagradu Salona, Borbinu nagradu, Nazorovu nagradu, bio je to ozbiljan projekt. Danas je, nažalost, u traljavom stanju.”

Je li bila najviša zgrada u Zagrebu, kada je sagrađena, osamdesetih? “Negdje uz Jelinekovu Zagrepčanku. Kod nas postoje strogi propisi oko visina zgrada”, odgovara.

Hržić najradije, dakle, priča, o svojim novim projektima, trenutačno radi na podizanju FER-a tri kata u visinu. Zgrada D Fakulteta elektronike i računarstva njegov je rad, iz osamdesetih. I za ovaj je rad dobio najvažniju arhitektonsku nagradu Viktor Kovačić. Hržića su zvali i da je nadogradi: “Tu su pokazali FER-ovci da su osviješteni”, kaže.

Listajući monografiju koja je pred nama, nailazimo i na sportsku dvoranu Višnjik u Zadru, “Nju su znali nazivati i ‘peka’, ali su ju navijači zavoljeli. Dali su mi i košarkaški dres na kojemu piše moje prezime”, kaže arhitekt i pokazuje dres uokviren za zidu. Je li mu to najdraži rad, pitamo ga, kad vidimo s koliko entuzijazma govori o Višnjiku: “To mi je jedan od najdražih radova, uz zagrebačke projekte. Uostalom, kako bi bilo da kažem da mi je Krematorij najdraži projekt”, odgovara u šali. Ima li i navijačkih veza s Višnjikom? “Ja sam cibonaš. Zapravo, dinamovac sam.”

Problem dimnjaka

Krematorij je napravio s Davorom Manceom ili Zvonimirom Krznarićem. Što je bilo bitno u oblikovanju? “Kada je raspisan natječaj za Krematorij i Gaj urni, a tada je bio to jugoslavenski natječaj, stiglo je mnoštvo radova. Najveći je dio predlagao smještaj u srcu te lijepe poljane. No, Krematorij ima jedan tvrdi i rigorozni kriterij da završetak dimnjaka mora doseći apsolutnu odgovarajuću visinu zbog zagađenja. Ta kvota je jako visoka. Svi oni koji su smjestili Krematorij u tu udolinu, imali su previsoki dimnjak, i onda su ga morali likovno nekako ograditi.

Naš je Krematorij smješten na padini, a dimnjak je na najvišoj kvoti tako da se on skoro uopće ne vidi. Sa strane se diskretno ulazi u oproštajne dvorane. U sredini je mjesto na kojem se pale svijeće za pokojnike koji nisu pokopani na tom groblju”. Kako su se odnosili prema znamenitim arkadama Hermana Bolléa na Mirogoju, pitamo našeg sugovornika? “Temeljni materijal je isti, to je cigla.

Što se tiče ostalog, Bollé ima masivni kamen, a mi polirani granit, koji kao da lebdi. Na Mirogoju su kupole, a mi imamo piramidalne oblike koji natkrivaju vanjski oproštajni prostor. Prije godinu dana napravili smo i dodatne niše u zidu u koje ljudi stavljaju urne, već su skoro sve popunjene.”

Druženje sa Šegvićem

Marijan Hržić često radi u timu sa svojim kolegama: “Dok sam bio u Urbanističkom institutu, do osamdesetih godina, imao sam ekipu s Manceom i Krznarićem, a biblioteku smo napravili i s Velimirom Neidhardtom. No, neke projekte sam i tada radio sam. Od devedesetih, otkad sam napravio biro, i otkada predajem na Arhitektonskom fakultetu, radim samostalno, primjerice, Višnjik, Eurotower...”

Je li oduvijek znao da će biti arhitekt, pitamo ga? “Ne. Bio sam samouvjeren što se tiče crtanja, i matematika mi je jako dobro išla, i studij arhitekture izgledao mi je kao jedna komotna pozicija. Mislim da sam dobro odlučio”, smije se naš sugovornik.

Koji ga je profesor najviše odredio, pitamo ga? “Na fakultetu me pozvao, kod njega sam i doktorirao, Ante Marinović Uzelac, urbanist i planer. On me preporučio na Institut, gdje sam došao 1968. godine, dakle, prije više od pola stoljeća. Kasnije sam puno radio s Nevenom Šegvićem, i nakon fakulteta smo se rado družili.”

Kći mu je arhitektica. Kako se roditelj osjeća kada mu dijete odabere isto zanimanje? “Nisam se uplitao u izbor profesija moje djece. Sin mi je arheolog, on je u ovom trenu u džungli, u Brazilu. Studirao je u Njemačkoj južnoameričku arheologiju, jer kod nas to nema, a njemu je to bila velika želja. To ga je veselilo.”

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
22. prosinac 2024 09:16