PIŠE MILJENKO JERGOVIĆ

MLADEN STILINOVIĆ, VELIKI EUROPSKI UMJETNIK Autsajder i njegov lijepi vedri vijek

 Vjekoslav Skledar / HANZA MEDIA
Samouk koji je stvarao suvremenu umjetnost i umio biti savršena publika drugim autorima

Na jednom njegovom radu, ili to nije bio rad nego nešto drugo, pisalo je: “Ađo voli Stipu”. Stipa je Branka Stipančić, povjesničarka umjetnosti, vedra i sitna osoba, pomalo nalik kanarincu, koja je uza svoj vrlo ozbiljan i temeljit rad na životnom djelu drugih umjetnika, ispratila njega i njegove ispisnike, slavnu Grupu šestorice, bilježeći, arhivirajući i tumačeći svaki njegov korak u umjetnosti.

Ađo je bio on. Ađo, Mlađo, Mladen Stilinović. Ne sjećam se više, a znao sam i to nekad, od koga mu je došao taj nadimak, po kojem su ga samo najbliži znali. Ali znam da je u pitanju bilo neko sasvim malo dijete. Ili je to bio brat Sven, sestra Vesna, ili mnogo, mnogo kasnije nećaka Hana. Dijete je ono Mlađo izgovaralo kao Ađo, i tako je to ostalo, ali da se previše ne širi. I onda na kraju svega, umjesto posljednje tačke u krugu jednoga života, u godinama koje su u neka vremena već bile rana starost, pamti se taj djetinji zahvat u jezik, u riječ i ime. I čitatelj te ružne jutarnje vijesti najednom se sjeti Ađe, pa pomisli kako postoji spasonosno rješenje i način da se pobijedi smrt: samo se valja vratiti u onaj dan kada je Ađo prvi put izgovoren, i sve će opet biti živo i mlado.

Iako, Mladenu Stilinoviću mladosti nikad nije nedostajalo. U umjetnosti i u životu, kao mršava i ispijena figura, tiha kao šušanj, bio je jako stari dječak. Mladi starac.

Autodidakt u artu

Mladen Stilinović bio je potpuni autodidakt. Govorio je o tome u svojim intervjuima, i samo zato to ima smisla spominjati. Nikada nije pohađao srednju školu. I bio je jedan od najtemeljitije obrazovanih ljudi s kojima sam razgovarao. S njime se moglo o umjetnosti (o artu, kako se govorilo u njegovoj generaciji), o književnosti, o povijesti i o ideologiji. Čitao je važnije knjige. Čitao ih je na vrijeme, kada ga je to moglo promijeniti i usmjeriti, a ne kada su ušle u modu i kada su ih nabrzinu čitali svi. Bio je savršen konzument suvremene umjetnosti, savršena publika. Radovao se drugima, upijao njihove radove, spremno živio u ritmu tuđih akcija, izložbi i performansa. Ni sa kim se nije natjecao. Nije bio sportaš. Bio je savršeni autsajder. Figura izvan konkurencije. Umjetnik u vremenu tehničke reprodukcije umjetničkog djela.

Imao je zanimljivije roditelje. Otac Marijan Stilinović, predratni komunistički robijaš, jedan od onih s ozbiljnim umjetničkim i kulturnim pretenzijama, veliki maštar iza kojeg će ostati malo toga: jedna zanimljiva memoarska knjiga i ganutljiva sjećanja suvremenika. Recimo, Miroslava Krleže ili Vladimira Dedijera. Na petoj stranici “Sarajeva 1914”, do danas općenito najvažnijeg djela o Sarajevskom atentatu, Dedijer piše: “Ovu knjigu posvećujem uspomeni prijatelja i revolucionara Marijana Stilinovića (1904 – 1959)”. Poslije rata bio je ambasador u Čehoslovačkoj, gdje ga je dočekala Rezolucija Informbiroa, a zatim u Argentini. Nakon Đilasova pada tiho se povukao u svojevrsnu samoodabranu nemilost. Bio je vjeran, i to ga je učinilo disidentom unutar pokreta. Bližnjima je, kao i prijateljima, ostavio samo uspomene.

Mladenova mati Nada nadživjela je muža za četrdeset i još dvije godine. Izrazito dominantna, snažna žena i ispravna, koja je svojim prisustvom gutala sve oko sebe. Ali bez ikakvih socijalnih ambicija. Svašta je znala, svakog vraga se sjećala, o svemu i svima imala je oštar sud. Sa sobom je nosila, i u ništavilo ponijela arhiv nevjerojatnih uspomena. O kako li je samo ona lako i uspravno nosila svoj bol. Njezin je pepeo rasut u moru kod Žirja, za koje su je vezivala neka lijepa ljetovanja. Na zemlji nema groba s njenim imenom. I to je po njenoj mjeri ispravno i dosljedno. Jedna je od najfascinantnijih osoba koje sam sreo.

Spominjanje roditelja u nekom bi drugom životnom slučaju bilo suvišno. U Stilinovićevom nije. Iako nije bio ovisnik o mami i tati – otisnuo se od njih i prije nego što je to među sinovima i kćerima običaj – njegova intelektualna i umjetnička biografija u velikoj je mjeri tekla usporedo s njihovom, u istom vremenskom i povijesnom toku. I to je, na neki način, paradoksalno. Mladen Stilinović sukreirao je suvremenu istočnoeuropsku umjetnost posljednje četvrtine dvadesetog stoljeća, i jedan je od njezinih najcjenjenijih i najvažnijih predstavnika. Ali istovremeno, u duhovnom i u praktično-životnom smislu, on je odživio živote svojih roditelja, vrijeme ranih avangardnih pokreta, ruski umjetnički eksperiment, Maljeviča i Majakovskog, pa španjolski građanski rat, jugoslavensku revoluciju s vrlo ranim razočaranjima i probuđenim otporom, poslijeratni crno-bijeli filmovi, padovi i posrtanja nekad uspravnih ljudi. Njegov je art bio sasvim nov, ali se suštinski zbivao u njihovo doba. Druga je sad stvar što to doba nikada zapravo nije minulo, niti je poslije nastalo neko drugo jednako sadržajno vrijeme.

U početku se, to je općepoznato, bavio eksperimentalnim filmom. Poslije je pisao, crtkao, rezao, montirao... Sastavljao je vrlo osviještene manifeste. Njegovi tekstualni koncepti ne samo da spadaju među najzanimljivije i najoriginalnije umjetničke prosedee na svim ovdašnjim prostorima – ili na prostorima nekadašnje Jugoslavije, ako se nekome neće upaliti šestica gore lijevo, spomenemo li ime te ozloglašene zemlje, što je kliznula ravno u našu podsvijest i tamo radi čuda – nego su Stilinovićevi koncepti i apsolutno najjasnije predočeni tekstovi ovih umjetnosti. Sve je u njegovoj glavi bilo bistro i jasno. Umio je dobro misliti i pisati naprosto zato što je bio obrazovan i što mu je bilo jasno čemu sve to i odakle baš on u umjetnosti.

Oporba radu

Hvala Bogu, Billu Gatesu i internetu, pa je, recimo, lako naći njegovu “Pohvalu lijenosti”, kratak a briljantan tekst, ne duži od jedne novinske kartice, koji je poslužio kao prateći tekst jednoga njegovog umjetničkog projekta, ili jedne faze u umjetnikovom razvoju, a zapravo bi mogao biti manifest nove epohe u umjetnosti i kulturi Zapada. Manifest svojevrsne propasti, kojoj je on asistirao kao vedri promatrač, komentator i oporbenjak. Naravno, njegova je oporba bila art. Nikakve tu više politike nije bilo, ni politike ni revolucije.

Ovo piše u “Pohvali lijenosti”: “Lijenost je odsustvo pokreta i misli, samo tupo vrijeme – potpuna amnezija. Ona je također ravnodušnost, buljenje ni u šta, neaktivnost, nemoć. Ona je čista glupost, vrijeme bola, uzaludne koncentracije. Sve te vrline lijenosti važni su činioci umjetnosti. Nije dovoljno znati o lijenosti, ona se mora prakticirati i usavršavati.

Grupa šestorice: Mladen Stilinović, Boris Demur, Fedor Vučemilović, Vlado Martek, Sven Stilinović i Željko Jerman 1975. u Zagrebu

Umjetnici Zapada nisu lijeni i zato više nisu umjetnici, već proizvođači nečega. Potpuna zaokupljenost umjetnika Zapada nevažnim stvarima, kao što su proizvodnja, promocija, sistem galerija, sistem muzeja, sistem natječaja (tko je prvi), zaigranost objektima, sve to udaljilo ih je od lijenosti, od umjetnosti. Kao što je novac papir, tako je i galerija soba.”

Harmsov učenik

U zadnjoj rečenici citata, koja sama po sebi i nije najvažnija, ogledaju se Stilinovićev verbalni talent i ozbiljno književno i pjesničko obrazovanje. “Kao što je novac papir, tako je i galerija soba.” To nije napisao Daniil Harms, nego netko tko je čitao i razumio Daniila Harmsa, i onda ga nehotice ili hotimice, svejedno je, prizvao u svoj tekst.

Rad 'Pjevaj' iz 1980.

Mladen Stilinović nije težio efektu šoka. Niti se više ikoga ičim može šokirati, niti je on po naravi bio takav da šokira ljude. U suštini bio je sramežljiv čovjek. Za skandale treba biti budala, i to jaka i čvrsta budala. Skandalima se najlakše prikrivaju neznanje i nedostatak ideja. Tako ni u “Pohvali lijenosti” nema ni šoka, ni paradoksa. Lijenost je, doista, suština umjetnosti. Umjetnik radi to što radi zato što je lijen. A da bi radio to što radi, potrebno mu je da ne radi ništa. Umjetnost Zapada doživjela je propast kada umjetniku više nisu dopuštali da ljenstvuje. O tome je, ali na posve drugi način i iz drukčije perspektive, pisao Walter Benjamin u eseju “Umjetničko djelo u doba svoje tehničke reproduktivnosti”, iako se u tom tekstu lijenost nigdje ne spominje. Benjamin je pisao o nestanku aure izvornoga umjetničkog djela. Mladen Stilinović pisao je o njenom nastanku.

Bio je duhovit čovjek. Što ne znači da vas je navodio na smijeh. Uživo, navodio bi vas na blagost i lijenost. Uz njega biste na čas bili bolji i mirniji ljudi, sve dok ne zamaknete iza ugla i ne podivljate. U umjetnosti navodio vas je da mislite. Njegova omiljena sredstva za rad bila su citati, parafraze, anegdote... Kod nas je anegdota prezreni žanr, kao, recimo, i pamflet, ali bi bilo dobro kada bi netko jednom napisao knjigu o ulozi anegdote u radu Mladena Stilinovića. Na daščici ne većoj od dlana, obojenoj crvenom masnom bojom, nalijepljena je polovina novčanice od pet tisuća dinara, lik maršala Tita. Na čelu mu je nalijepljena kovanica od pet para. Bio je to dar za moj trideset peti rođendan... Davno, već vrlo, vrlo davno.

Slavni su njegovi ciklusi “Eksploatacija mrtvih” i “Cinizam siromašnih”. Dobro, da, ovaj drugi s početka dvijetisućitih baš i nije toliko slavan. Ali meni je drag. Potajice je fotografirao siromahe s najlon vrećicama. Obilazio je buvljak i gledao što sve ti nevoljnici prodaju. Ako se dobro sjećam – ili sam, možda, to umaštao u priču – da je “Cinizam siromašnih” započeo nakon što je na buvljaku vidio čovjeka koji je pred sobom rasprostro novine i na njima izložio svoju jedinu robu: stari novčanik, prazan.

“Eksploatacija mrtvih” učinila ga je svjetski poznatim. Radilo se o više stotina radova, koji su, uglavnom, nastajali tokom posljednje petoljetke socijalističke Jugoslavije, o malim formatima na kojima je citirao, kopirao, reinterpretirao, dorađivao i domaštavao djela suprematizima, konstruktivizma, socijalističkog realizma - umjetničkih pokreta, umjetničkih vjera i religija nastalih tokom epohe komunizma. “Eksploatacija mrtvih” bila je Stilinovićev komentar vremena na izmaku, ali i najava onoga što će se tek dogoditi. Bio je nehotični prorok. To je bio u svemu što je radio. Od njegovog proricanja budućnosti zanimljivije je bilo njegovo proricanje prošlosti. Lako ćemo s onim što bi se tek trebalo dogoditi – o tome sve znaju i prosječno tupi politički analitičari – ali prošlost mogu proricati samo istinski umjetnici.

Sjećam se kako mi je pokazivao “Rječnik Bol”, svoj rad s kraja sedamdesetih, kada je u rječniku precrtavao značenja riječi i na to mjesto upisivao riječ bol. Nakon toga je, čini mi se za Venecijanski bienale, načinio englesku verziju istog rada: “Dictionary Pain”. Ne sjećam se njegova objašnjenja, ako je objašnjenja i bilo, ali se jasno sjećam svoje nelagode. To je jedini njegov rad koji je u meni izazivao nelagodu. I to vrlo snažnu. Kao da je, barem u očima ovog gledatelja i u njegovom iskustvu, stajao nasuprot svega drugog Stilinovićevog. U hrvatskoj varijanti prepravljenog rječnika čini mi se da je bio stigao do slova C ili D, ali onda ga je, srećom, savladala lijenost. Što bi se dogodilo da je sve riječi materinjeg jezika Mladen Stilinović pretvorio u bol? Ne znam, i ne želim znati. Ustvari, ne može se znati. Bol je, kao i smrt, vrlo privatna stvar. Bol ne dijelimo. Nikoga drugog ne boli tako. Možda boli drukčije, ali nikoga baš tako. Bol nas odjeljuje od svijeta, kao što nas od svijeta odjeljuje smrt. Bol je svijest o smrti ili uvod u smrt. Smrt nije san. To lažu meštri općih mjesta.

Kakav show

Kada bi se morala svesti na dvije boje, umjetnost Mladena Stilinovića svela bi se na crvenu i crnu. To su temeljne tipografske boje. I temeljne boje ruskoga umjetničkog eksperimenta. S politikom jedva da to ima ikakve veze. Ali ima s tiskarom ili – klopotavija i zvučnija riječ – sa štamparijom. Dvadeseto stoljeće izašlo je iz štamparije, u obliku novina, manifesta i pamfleta. A na kraju i reproduciranog umjetničkog djela.

Srebrenica (2005.)

“Apsolutno sam fasciniran New Yorkom gdje po galerijama srećem ljude koji stalno ponavljaju – ‘great show’ ovo, ‘great show’ ono – ponekad se čak i nama obraćaju. Sjećam se jedan put kad smo bili na nekoj Kieferovoj izložbi u New Yorku. Vraćali smo se liftom s nekim drugima koji su također gledali izložbu, i onda su oni počeli komentirati kako je ‘great show’, i je li i nama isto ‘great show’. Ima tu još jedna stvar kojoj se kao umjetnik protivim. Iako imam dosta jednostavne, razumljive i humorne radove, uvijek sam mislio da umjetnost nije zabava. A od umjetnosti se stalno upravo to hoće napraviti, što je meni potpuno bedasto.” Tako je, ne znam kad i ne znam gdje, govorio Mladen Stilinović. Onaj koji ga je čuo, možda se zaigrao ortografskim znakovima, rasipajući interpunkcije kao rižu nakon njujorške svadbe, ali je vjerno interpretirao ritam i sadržaj njegova govora. Samo u kupleraju ima smisla isticati nečiju moralnost, ali Stilinović je bio visoko moralan umjetnik. A to je i danas, u popodne onoga jutra u kojem je objavljena ružna vijest, i bit će takav, visoko moralan stari dječak, dok god je onih koji budu znali gledati njegove radove.

Život bez posla

Već mi se neko vrijeme događa, tome je godinu ili možda već dvije, da od ljudi slušam kako njegovi radovi mnogo koštaju po inozemstvima. Svaki put jednako kimnem glavom, nakašljem se značajno, pa slegnem ramenima, kao da se to podrazumijeva, a sve da ne bih morao ništa reći. S jedne strane, ne znam što mi je draže: to što se po Zagrebu priča da Mladen Stilinović vrijedi silnih novaca ili to što, možda, zaista toliko i vrijedi. Novac je papir, piše u “Pohvali lijenosti”. I citira Duchampa iz razgovora s Pierreom Cabanneom: Kao prvo, imao sam sreće, jer nikada nisam morao raditi za život. Smatram da je raditi za život pomalo imbecilno s ekonomske točke gledišta. Nadam se da ćemo jednog dana moći živjeti bez obveze da radimo. Zahvaljujući svojoj sreći, mogao sam se provući kroz život bez posla.” Mladen Stilinović svoj je život, svu svoju radnu energiju, posvetio umjetnosti. Za njega bi, kao za Duchampa, bilo uvredljivo, ili barem bedasto, reći da je to bio veliki rad. Slute li to oni koji se po Zagrebu hvale, ili to samo njemu zavide, cijenama njegovih radova, umišljajući da su uz njega i sami vredniji i značajniji?

Kad umre netko drag i važan, naročito iz naše bliže okolice, iz našega jezika, grada i ulice, među prvim nam u pamet dođe da je baš taj bio onaj koji nikada neće umrijeti, da nam se takvim svo vrijeme činio. To je ona refleksna, emocionalna reakcija, budalasta i beslovesna. A zapravo je to bio netko na čiju smrt nikada nismo pomislili, i na čas se osjetimo prevarenim i iznevjerenim. Mnogo je onih čija se smrt očekivala, od čije smo smrti strepili, plašili je se i očekivali. Tako je među bližnjima i među daljnjima. Ima ljudi koji su, naprosto, talentirani za smrt, talentirani za to da ih nema. I onda umru. Mladen Stilinović je bio sve suprotno od toga. Barem meni koji ga dugo, dugo nisam viđao, i nisam polagao vjeru na vijesti o njegovoj bolesti. Iako mi je, kad sam za nju čuo, odmah na um pao “Rječnik Bol”. Spasila ga je lijenost, pomislio sam, nije u rječniku stigao ni do slova D...

Igra Bol (1977.)

Na kraju mi je drago što ga imam u uspomeni i u smiješku. U mojoj je uspomeni Mladen Stilinović kao u kavezu za ptice, u malom formatu – kao i svaki pravi umjetnik bez ateljea – velik kao dvadeseti vijek, kao nebo dječaka, kao sve.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
17. studeni 2024 01:45