NEPOZNATI DETALJI O ŽIVOTU NAJVEĆEG ARHITEKTA 20. STOLJEĆA

MIES VAN DER ROHE Otac staklenih nebodera bio je bezosjećajni kontrol frik i divio se Hitleru

Na monografskoj knjizi, koju je upravo objavio Phaidon, Detlef Mertins radio je više od deset godina

Potpisao je peticiju podrške Hitleru. Bio je kontrol frik. Nije mario za tuđe osjećaje, bez mnogo je riječi napustio suprugu Adele Bruhn, kćer bogatog industrijalca, i tri kćeri, za vrijeme Prvog svjetskog rata u izvanbračnoj mu se vezi rodio i sin, a nakon što je arhitektica Lilly Reich, s kojom je bio u vezi deset godina, krajem tridesetih godina pošla za njim u Ameriku, praktički se pravio da je ne poznaje. Optuživali su ga da u obiteljskim kućama koje gradi ne uvažava tradicionalne obiteljske vrijednosti. Njegove su staklene nebodere poistovjećivali s američkim korporativnim stilom, s bezličnom birokracijom. Optuživali su ga, također, da ne mari za kontekst. Pa je tako, primjerice, kada su naručili zgradu za Novu nacionalnu galeriju u Berlinu, on samo mrvicu izmijenio nacrte koje je prethodno predao za nerealizirani projekt zgrade Bacardi na Kubi. S klijenticom, doktoricom Edith Farnsworth, godinama se vukao po sudu, padale su optužbe i uvrede.

Sve ovo i nije teško zamisliti dok se gledaju fotografije Mies van der Rohea kako sjedi, arogantan i nadmoćan, u bijeloj košulji i s kravatom, sa cigarom u ustima, u kožnoj fotelji svojeg čikaškog stana.

‘Manje je dosadno’

Ludwig Mies van der Rohe umro je 1969. godine. Za života bio je iznimno utjecajan, iako je i tada bilo kritika. No, nakon arhitektove smrti uslijedilo je pravo osporavanje njegova opusa. Najglasniji je bio teoretičar Robert Venturi koji je tvrdio da su Miesove građevine naštancane, kao iz McDonald’sa; njegovu poznatu krilaticu “Manje je više” preinačio je u “Manje je dosadno” (Less is More, Less is Bore). Danas, Venturi kaže da, ako bi išta promijenio u svojoj teoriji, to je - “Less is Bore”. Mies je, smatra, bio u pravu: “Svi bi arhitekti trebali ljubiti stopala velikog Miesa”.

Mies van der Rohe prvi je arhitekt u povijesti koji je gradio staklene nebodere; neboder Seagram u New Yorku, na Park Avenue i neboderi 860-880 Lake Shore Drive u Chicagu danas se smatraju ikonama, remek-djelima moderne arhitekture. Njihov je izgled za to poslijeratno doba bio radikalan, bili su bez ikakvih ornamenata, sam ih je Mies definirao “arhitekturom kože i kostiju”. Minimalistički dizajn primjenjivao je i na obiteljskim kućama, a onima koji su spominjali nedostatak tradicionalnih vrijednosti odgovarao je: “Kuće u kojima ljudi žive ne bi trebale služiti kao utjeha već bi morale potaknuti čovjeka na razmišljanje, na život na višem planu”.

Naselje Weissenhof u Stuttgartu iz 1927. (foto: Getty)

A što se tiče staklenih nebodera, više je to išlo na dušu njegovim epigonima koji nisu dobro interpretirali ovu tipologiju, nego njemu samom: “Postoji 10 tisuća vrsta školjaka. One ne nalikuju, već imaju isti princip. Isto bi trebalo vrijediti i za nebodere.”

Iako je gradio i po Europi, bez Miesa Amerika bi danas izgledala posve drukčije.

O njemu se pisalo mnogo, no knjigu Detlefa Mertinsa, koja je upravo izišla iz tiska, izdavač Phaidon (500 stranica, cijena 100 funti) reklamira kao “konačnu Miesovu biografiju”. Mertins je, naime, punih deset godina pisao biografiju, no nije dočekao i da knjiga izađe iz tiska, u međuvremenu je umro. U opsežnom, temeljitom istraživanju, proučio je i sve knjige u Miesovoj biblioteci. Mies je, naime, samouki arhitekt; studirao je dizajn, pa filozofiju, na njega je snažno utjecao Nietzscheov nihilizam (“Da li je svijet, kakav se predstavlja, podnošljiv za čovjeka?”, pitao se). Najviše je čitao teološke knjige. Na građevine je gledao kao na ostvarenje duhovnih ideja.

Crtao je svastike

Nije zato čudno da su ga jedni od njegovih prvih investitora, filozof Alois Riehl i njegova supruga, tretirali poput sina, kako dokazuje Mertins u svojoj knjizi (koja je napisana kronološkim redosljedom), te da su upravo oni dječaka rođenog u obitelji klesara u Aachenu uveli u društvo intelektualaca u Berlinu, gdje će i postati suosnivačem glasovite Novembergrupe. Taj odnos s klijentom, koji je više od puke kurtoazije, kasnije će se mnogo puta ponoviti. Primjer je i prijateljstvo s tvorničarem Fritzom Tugendhatom i njegovom suprugom Gretom; oni su ga angažirali da im gradi kuću u Brnu, koja je danas spomenik kulture. Greta nije imala mnogo problema da svog supruga uvjeri da ga pozovu.

Interijer kuće u Brnu

“Željela sam modernu, prostranu kuću, s jednostavnim oblicima. A moj je suprug bio užasnut idejom da su sobe prenatrpane, kako je to bilo u njegovom djetinjstvu. Mies je došao 1928. godine, bio je impresioniran lokacijom s koje se pružao pogled na čitavo Brno”, sjećala se, a svoj je susret s arhitektom, tada relativno anonimnim osim u užim intelektualnim krugovima, opisala ovako: “Bio je smiren, imao je onu vrstu samopouzdanja koja vas je odmah u stanju uvjeriti. Iz načina na koji je govorio o svojim projektima znali smo da je riječ o geniju.”

Ubrzo je uslijedio Njemački paviljon na Svjetskoj izložbi u Barceloni, koji mu je osigurao međunarodni uspjeh. Između 1930. i 1933. na čelu je Bauhausa, škole koju su kasnije zatvorili nacisti. No, tu se ogledala njegova narav; neki su od njegovih kolega sa škole morali bježati, napustiti Europu, dok je Mies ostao i, kako je nakadno pronađeno, preko nekih je svojih nacrta crtao svastike. Ipak odlazi u Ameriku, i uskoro dobiva njemačko-američko državljanstvo (kao i autor nove knjige o njemu, Mertins). Nakon dobivanja državljanstva, svom imenu Ludwig Mies dodaje majčino prezime i improviziranu nizozemsku titulu, i postaje Ludwig Mies van der Rohe.

Nacionalna galerija u Berlinu

Mnogi zamjeraju Mertinsu da je u knjizi strogo razdvojio Miesa kao privatnu osobu i kao arhitekta. Primjerice, mnoge je interijere, kao i namještaj (nadaleko su poznate njegove stolice), radio u suradnji sa djevojkom, inače arhitekticom i umjetnicom iz Bauhausa, Lilly Reich. No, veza je neslavno završila, kad ga je ona posjetila dvije godine nakon što je došao u Ameriku, a on je, blago rečeno, nije pokušavao ni nagovarati da ostane. Ipak, nije se činilo da mu zamjera, iz Berlina mu nastavlja pisati pisma, kao i on njoj. Osim toga, iako se nikada više nisu vidjeli, upravo je ona spasila njegov berlinski arhiv, a riječ je o devet stotina dokumenata, koji se danas čuvaju u njujorškoj MoMA-i.

Završili na sudu

U Chicagu Mies upoznaje umjetnicu Loru Marx s kojom je ostao do kraja života. No, to što je promijenio ime, ne znači da je promijenio i ponašanje. Postoje, naime, brojne indicije da je bio u vezi s klijenticom Edith Farnsworth; kuću koju je sagradio za nju, u šumi uz rijeku Fox, malo izvan Chicaga, danas se smatra jednom od najvažnijih kuća u povijesti arhitekture.

Gledajući iz današnje perspektive, mnogi će se teoretičari složiti kako je ova u biti staklena kutija, koju uokviruje šest stupova od željeza, jedan od projekata koji su definirali 20. stoljeće. Riječ je o jednoj od najradikalnijih minimalističkih kuća, čiji je interijer u stvari jedna velika soba podijeljena pregradama. Bi li Edith Farnsworth, da je tada znala da će njezina kuća u budućnosti imati kultni status, promijenila mišljenje, teško je danas spekulirati, no iznervirana ponašanjem arhitekta, očajna i ljuta, podnijela je tužbu protiv njega; o ovoj epskoj svađi postoje i sačuvani transkripti sa suda.

Na početku nije izgledalo tako. Edith Farnsworth, briljantna doktorica, upoznala je Miesa na zabavi u Chicagu. Znajući za njegov rad, šarmirana njegovom hrabrošću, zamolila ga je da joj napravi vikendicu. Imao je budžet od 40 tisuća dolara i sasvim otvorene ruke, što je, kako dobro znaju svi arhitekti, rijetkost. Nalazili su se na dnevnoj bazi, razgovarali o svemu. No, u jednom se trenutku ploča okrenula. Ona je njega tužila da se u kući ne može živjeti i da je premašen budžet. On je tvrdio da je nepodnošljiva i da se ne ponaša poput dame. Ipak, do sredine sedamdesetih Edith je dolazila svaki vikend u kuću, dok on nikada više nije kročio nogom ni blizu. Naposljetku ju je prodala i preselila u Italiju, gdje je pisala memoare. Miesa nije spomenula - niti jednom riječi.

Lafayette Park

Mnogo bolji odnos arhitekt je imao s Herbom Greenwa-ldom, moćnim investitorom iz Chicaga. Kao i Mies, i Greenwald je studirao filozofiju, a prije nego što se počeo baviti nekretninama, želio je postati rabin. On je Miesu naručio prvi američki projekt, nebodere Lake Shore Drive, a kasnije i mnoge druge. Zajedno su promijenili lice Chicaga.

Mies je rijetko radio za takozvanu srednju klasu. Tim je zanimljiviji njegov Lafayette Park u Detroitu, koji i danas izvrsno funkcionira. Podsjetimo kako je knjigu o toj kući objavila naša dizajnerica Lana Cavar, zajedno s dvije američke kolegice s kojima je magistrirala dizajn na Yaleu, Danielle Aubert i Natashom Chandani. Knjiga “Thank you for the View, mr. Mies”, o kojoj je pisao i New York Times, ove je godine bila nominirana za nagradu Bernardo Bernardi, najbolju publicistiku hrvatskih arhitekata.

Svjedočenja stanovnika

U Lafayette parku cijene nisu visoke. Iako je cijelo naselje projektirao Mies, kuću možete kupiti za 100 tisuća dolara, a stan unajmiti već za 350 dolara mjesečno. Autorice su išle doslovno od stana do stana i istraživale kvalitetu života u njima, na temelju usmenih svjedočenja stanovnika, od kojih većina nikada nije niti čula za Miesa; pokazalo se da većina stanovnika ima aktivan odnos prema prostoru, što je i bila njegova želja.

“Ne želim promijeniti svijet, želim ga istražiti”, “Romantičari ne vole moje građevine, moj dizajn vide kao hladan, no ne gradimo iz zabave, već iz potrebe”, “Cilj je mojeg kreativnog puta samo jedan, stvoriti red u očajnoj konfuziji našeg vremena”, “Bog je u detaljima”, “Ne želim biti interesantan, želim biti dobar”... govorio je ovaj genijalni arhitekt, koji je promijenio tok moderne arhitekture. Inače, unuk Dirk Lohan je neko vrijeme radio s njim, i danas stvara, no nema, niti približno, snagu svojeg moćnog djeda.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
18. studeni 2024 01:12