Luca Zevi: Pokraj bivše Mussolinijeve vile sagradit ću Muzej holokausta

Talijanski arhitekt Luca Zevi u Francuskom je paviljonu održao predavanje vezano uz svoj novi projekt, Muzej holokausta koji se ove godine u rujnu počinje graditi u Rimu, i za koji je iz državnog i gradskog budžeta predviđeno oko 30 milijuna eura. Paradoksalno, Muzej se gradi na istom zemljištu na kojem se nalazi i nekadašnja vila Benita Mussolinija. Istaknuti antifašist, glasan protivnik Mussolinijeva režima bio je otac Luce Zevija, Bruno Zevi, po mnogima najveći teoretičar arhitekture svih vremena (kod nas je prevedeno njegovo djelo “Kako gledati arhitekturu”). Bruno Zevi bavio se i politikom te je prvi postavio paralele između političkih sistema i arhitekture, što je teza koja se danas sve više nadograđuje.

U Zagrebu predstavljate Muzej holokausta koji se, prema vašem projektu, počinje graditi u Rimu?

- Općenito me zanima na koji način umjetnost i arhitektura mogu pomoći u bilježenju bolnih memorija, kao što su holokaust, ali i pokušaj etničkog uništenja Armenaca, sovjetski gulazi i slično, poglavljima koja su važna, i ne mogu se ignorirati. Problem tragedija leži i u riziku da ih se ponavlja. Sjećanje je vrlo važno u sprečavanju ponavljanja zlodjela, i to je, u stvari, tema mog predavanja.

Na koji ćete način memoriju predstaviti u rimskom muzeju?

- Ako se gledaju europske prijestolnice, Rim je posljednji grad koji gradi takav muzej. Djelomice zato što je Rim spor grad, dijelom zato što Talijani imaju problema s ovom vrstom memorije, i ne preuzimaju mnogo odgovornosti. Tvrde da je to bila odgovornost Nijemaca, a ne njihova. U ovom smo muzeju pokazali da su Talijani narod koji jest manje okrutan od drugih - nije bilo divljanja kao drugdje. No, činjenica jest da su 1939. pojedinci surađivali s nacistima, i da su doneseni zakoni protiv Židova. U Muzeju dajem prostora pravednicima, ljudima koji su pomogli drugima, riskirajući život. Njihova imena bit će na ulazu u muzej.

Osnovni je oblik muzeja Crna kutija...

- Da, crna je kutija simbol holokausta, simbol samoubojstva kulturne Europe. Ranije je ovo bio izvanredan kontinent, svi su živjeli zajedno, i Židovi su bili dio kozmopolitske kulture. No, moramo voditi računa o tome da smo i danas sposobni za crne kutije. Moramo, svi zajedno, tražiti negativne signale u samim počecima i izbjeći ih. Zato u ovom projektu kutija visi u zraku, nad posjetiteljem, kad uđe u prostor. Izgleda nestabilno, kao upozorenje na opasnost koja vreba, koja se može dogoditi zbog netolerancije.

Predlagali ste, svojedobno, i Muzej netolerancije.

- Da, to je bila ideja skupine ljudi, željeli smo pokazati kako je mehanizam netolerancije u svakodnevnici spontan, i ponekad se niti ne primjećuje. Netolerancija je problem svih, i dobrih i loših ljudi, gotovo svi riskiraju neku vrstu predrasuda. Svakodnevno primjećujete ljude na ulici koji viču na druge da su drukčiji, da su prljavi, na dječjim nogometnim utakmicama vidite skupine dječaka koji će svi, u grupi, nasrnuti na jednoga, gledamo kako poslovođa dućana mlati romskog dječaka koji je nešto ukrao... Želio sam da svi zajedno, na jednom mjestu, proučavamo taj mehanizam i da ga budemo svjesni. No, za sada je ideja na čekanju.

Postoji li u svijetu takav muzej?

- Postoje slične ideje, ne točno ovakva. Možda muzej možemo napraviti ovdje.

Jeste li sigurni?

- Da, vjerujem da su rane na vašem području još svježe. U Europi je trebalo proći 40 godina da počnu zacjeljivati.

Muzej holokausta gradi se tik uz Mussolinijevu vilu...

- To je bila vila jedne plemenitaške obitelji, zatim je u njoj živio Mussolini. Danas je obnovljena, i dio je parka u kojemu se nalazi niz muzeja.

Koji je muzej u Mussolinijevoj vili?

- Ne brinite, nije posvećen Mussoliniju. U njoj su djela umjetnika rimske škole, od 30-ih godina do danas.

Jedan od najpoznatijih muzeja vezanih uz temu holokausta je muzej Daniel Liebeskind u Berlinu?

- To je hrabar i zanimljiv muzej, u početku zamišljen kao muzej njemačkih Židova, no kasnije se priča proširila. No, meni se, osobno, najviše sviđa muzej u Jeruzalemu.

Početkom 90-ih radili ste u Albaniji. Što mislite o projektu Edija Rame, bivšeg gradonačelnika Tirane, danas premijera, koji je obojao skoro čitav grad?

- Tirana je bila tužan grad prije nego što se pojavio Rama. Ovaj je primjer pokazatelj kako umjetnost može pridonijeti razvoju grada. Čitav je svijet pričao o tome.

Vaš otac Bruno Zevi, jedan od najpoznatijih teoretičara arhitekture na svijetu, povezivao je arhitekturu i politiku?

- On je smatrao arhitekturu instrumentom borbe za slobodu, autoritativnu arhitekturu povezivao je s autoritativnim društvom, zalagao se za slobodne forme, poput Wrigtovih.

Povezivao je klasicizam s autoritativnim režimima?

- Da, dokazao je da je bilo tako u Italiji, Njemačkoj, Rusiji. Utjecao je na mene, prenio mi je strast prema arhitekturi. Bilo je teško, naravno, raditi stvari o kojima je on sanjao, no ideja o arhitekturi koju mi je prenio fantastična je.

Čitav život živite u Rimu, vječnom gradu...

- U Rimu se čini da je svejedeno da li nešto napravimo sada, ili za tisuću godina, sve je vječno. No, povijest se polako odvija, a život ne.