Trijenale autoportreta koje u samoborskoj Galeriji Zlatko Prica traje do 15. listopada nastalo je na temelju interpretacije Zbirke Lukin: dio izložbe koji se oslanja na ovu zbirku, smješten u prvom dijelu izlagačkog prostora na katu, ujedno je i najinteresantniji. Klement Lukin, ljekarnik i strastveni ljubitelj umjetnosti, četiri je desetljeća sakupljao autoportrete likovnih umjetnika, ali i glazbenika, filmaša, književnika, u pravilu one minijaturnih dimenzija, i uspio ih je sakupiti tri tisuće.
Nisu to prijelomna djela pojedinih umjetnika, nije to njihova osobna “Guernica”, no ovi intimni zapisi nastali najčešće na papiru, ponekad i na salveti u prijateljskom druženju, pružaju bliži pogled na njihove autore. Neki su i s posvetom, što im daje osobnu notu, npr. strip autor Julije Radilović uz autoportret nastao u tehnici tuša na papiru ispisuje posvetu “poštovanom Lukinu”.
Kako umjetnik vidi sebe, uostalom, jedno je od temeljnih pitanja povijesti umjetnosti, jedan od najpoznatijih autora koji je sebe često portretirao je Rembrandt prikazujući duhovna stanja kroz čitav život.
U ovoj je zbirci interesantno promatrati i kako se pojedini autori snalaze na vrlo malim formama, npr. Omer Mujadžić vješto radi u tehnici ulja na okruglom platnu autoportret u promjeru od osam milimetara, Olga Šebalj slika na dimenzijama šest puta šest milimetara, riječ je o dva rada: umjetnica kao da nestaje polako sa tih slika, blijedi, vrlo je dojmljivo. Dva su rada Ive Šebalja, u širokom rasponu godina: prvi je tamnijih stišanijih boja, mračna raspoloženja, datira u tridesete godine, umjetnikovu mladost, drugi u osamdesete godine, zrelije doba umjetnikova života, boje su vedrije. Ivo Dulčić, Ljubo Ivančić, Ferdinand Kulmer, Boris Demur, Nives Kavurić Kurtović, Zlatko Kauzlarić Atač, još su neki od zvučnih autora.
Drugi je, veći dio posvećen četvrtom po redu Trijenalu autoportreta na koji su umjetnici došli natječajem ili pozivom, kustosica je Sonja Švec Španjol. Djela iz Zbirke Lukin, dakle, variraju u kvaliteti, no njihova je draž u toj intimnoj noti. Ipak, ako se za njih može reći da nisu jednake kvalitete, na izložbi suvremenih radova mnoštvo je uspona i padova: neki od suverenih radova izlažu se ravnopravno s onima koji graniče s amaterskim, pa se čini da su prvi pokušaji u glini pojedinog autora ravnopravni s pažljivo razrađenim umjetničkim rukopisom.
Pobrkane su i teme, pa ima primjerice i pejzaža. No, ako je pejzaž produžetak umjetnikova raspoloženja, pa time i prikaz sebe, ako se tako tumači, zašto ih onda nema više? I previše je radova na tom prostoru, trebalo ih je biti manje, ovako ulaze jedan drugome direktno u prostor, “tuku se”, pa ih je vrlo teško sagledati pojedinačno.
Neki od onih koji se izdvajaju kvalitetom: Mara Bratoš i ciklus autoportreta koji nastaje kroz niz godina. Od fotografa su i Jovica Drobnjak, Lena Kramarić, tri slike pod nazivom “Uklopila sam se (Klopka)”, autobiografska priča o pokušaju uklapanja u zadane uloge: na doslovnom nivou haljina se stapa s jednakom pozadinom pa se naizgled gubi, Ivica Malčić, Ivana Mrčela, Ana Sladetić, Miran Šabić...
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....