Kandahar, kolovoz 2005. Vozila sam se iz dječjeg sirotišta, bio je sumrak. Grad je bio tih. Lokalni vozač kojeg nisam dobro poznavala, započeo je razgovor. Njegov je engleski bio iznenađujuće dobar. Pitao me što radim u Kandaharu. Uputila sam ga u svoj projekt. Pitao me i što mislim o demokraciji u Afganistanu. Vratila sam mu isto pitanje. “Demokracija ne bi smjela prebrzo doći u Afganistan”, rekao je. “A što je sa ženama?” pitala sam. “Istući ženu znači voljeti je”, odgovorio je. Bio je u srednjim dvadesetima - priča Lana Šlezić. Ona je kanadska fotografkinja hrvatskog podrijetla. Fotografirala je i Dubrovnik, rodni grad svoje majke Katarine Obad, koja je izvještavala o ratu u Hrvatskoj.
Nasilje i prislini brak
Lana je, pak, svoj rat doživjela u Afganistanu. Godinu dana prije razgovora s vozačem, došla je u tu zemlju s novinarskim zadatkom: u šest tjedana odraditi reportažu o kanadskoj vojsci u Afganistanu. No kad se osvjedočila u kakvom su očajnom položaju žene u toj zemlji, odlučila je pokazati pravu istinu o “oslobođenim afganistanskim ženama”.
- Ostala sam dvije godine. Afganistanske žene koje sam susretala bile su tople, darežljive, i dobrim dijelom voljne dijeliti vrijeme sa mnom. Bez iznimke, bilo gdje da sam išla, susrela sam se s obiteljskim nasiljem, prisilnim brakom, nepismenošću i uskraćivanjem temeljnih sloboda - kaže Lana.
Potresna svjedočanstva
- Najbolji način da im se pomogne je da ih se sasluša. Zbog njih sam počela fotografirati ovu priču, morala sam dokumentirati živote tih žena. Priča vozača samo je jedna od tužnih priča koje sam čula. Svi su nas punili medijskim izvješćima o tome kako su afganistanske žene napokon oslobođene, burka je bačena, djevojke su se vratile u školu, a to jednostavno nije točno - pojašnava Lana.
Fotografije koje su raskrinkale medijski spin trenutno su izložene u pulskoj galeriji Makina, na izložbi “Afganistanske žene”. Među najpotresnijim fotografijama koje je snimila je ona 11-godišnje djevojčice Gulsume koja je sa samo četiri godine i za 60 dolara prodana u brak. Na leđima se vide posljedice teških udaraca koje je zadobila dok su je mlatili.
Fotografije Lane Šlezić objavili svi važniji svjetski mediji, od Timea, The Guardiana, preko britanskog Vougea do New York Timesa... Godine 2008. osvojila je treću nagradu na prestižnom natječaju World Press Photo. Nakon završenog fakulteta u Kanadi, putovala je šest mjeseci po Aziji i više se nije mogla odvojiti niti od fotografije niti od putovanja: - Nisam željela više raditi ništa drugo. Bilo je to poput zaljubljvanja - zaključila je.
Ženstvene ljepotice
No, priča o afganistanskim ženama do sada je najjače odredila njezin opus, pa je i izdala knjigu “Forsaken” u kojoj je 60 odabranih fotografija. Nisu sve fotografije potresne, na nekima se vidi nevjerojatna ženstvenost sakrivena iza burki, žene koje s ukusom koriste nakit i šminku, dotjerane su, lijepe i vole se fotografirati. Među njima je bila i njezina pomoćnica i prevoditeljica Farzana Wahidy, freelance fotografkinja koja je kasnije uz Laninu pomoć dobila stipendiju za studij na Loyalist College u Bellevilleu, pokraj Ontaria. Nevjerojatna je i fotografija Malalai, policajke ispod burke, čiji se prekrasni nokti vide dok u ruci drži pištolj.
Lana Šlezić trenutačno živi u New Delhiju, na jednom sasvim drugom zadatku: - Sada imam dvoje djece, sina od dvije godine i kćer od osam mjeseci i radim samo povremeno, trenutačno me više trebaju doma. Kad moja djeca malo narastu, ponovno ću se vratiti fotografiji - govori 36-godišnja autorica koja rado ističe svoj moto: - Postoje dva razloga vrijedna da se probudite u pet sati ujutro. Ljubav i svjetlost.