Najavljena privatizacija državnoga Znanstveno-studijskog centra u Kumrovcu definitivno predstavlja jedan od boljih primjera odnosa prema arhitektonskoj baštini socijalizma u Hrvatskoj. Takva konstatacija može zvučati krajnje cinično, doduše, ali samo dok se ne podsjetimo kako su mnoga druga značajna zdanja toga tipa prošla bitno gore. Pored navedenog kumrovačkog objekta akademske namjene, tu su npr. hotelski kompleks Haludovo na Krku, muzej i Spomenik ustanku naroda Banije i Korduna na Petrovoj gori, dječje oporavilište u Krvavici, itd, piše Deutsche Welle.
Sve su te monumentalne građevine, međutim, sasvim devastirane ili ostavljene da propadnu, a neke su već i srušene, poput slavnog hotela Pelegrin u Kuparima. Ipak, nekadašnji Spomen-dom Narodnooslobodilačke borbe u Kumrovcu zaštićena je arhitektonska cjelina, pa će budući vlasnik biti dužan poštivati makar njegovu fizičku kvalitetu. No hrvatska država koja ga je proglasila Znanstveno-studijskim centrom, zadnjih par desetljeća nije njegov izuzetni smještajni i radni prostor koristila doslovce nikako, nego ga prepustila zubu vremena.
Rebrendiranje socijalizma
- Mislim da je riječ o aktivnom i sustavnom, a katkad i ciljanom zanemarivanju određenog segmenta graditeljskog naslijeđa, rekla je za DW Sanja Horvatinčić, povjesničarka umjetnosti koja je već duži niz godina osobito posvećena istraživanju odnosa prema spomeničkoj baštini iz vremena SFRJ. Ona pritom nalazi da navedeno zanemarivanje graditeljskog naslijeđa postaje osobito vidljivo otkako se ono počelo međunarodno prepoznavati i percipirati kao svojevrstan ‘brend‘ socijalističke Europe.
Riječ je prvenstveno o arhitekturi, urbanizmu i javnoj plastici, o javnim i reprezentativnim objektima koji su bili vezani uz prepoznatljive programe društvene reprodukcije u socijalizmu. Također, uz specifične oblike njihova upravljanja u kasnom socijalizmu – sustave financiranja samodoprinosima, modele upravljanja društvenom imovinom kroz više ili manje složene organizacije udruženog rada i slično.
Vlada odlučila prodati nekadašnji Spomen dom Kumrovec, objavljena cijena
- Ta iznimno razvijena i estetski razrađena infrastruktura društvene nadgradnje, dodala je Horvatinčić, ‘restauracijom je kapitalizma predstavljena kao ideološki i financijski balast‘.
- Kao nešto što nam, nakon izgradnje šoping-centara i privatizacije tvornica, više neće trebati, ili će u nju ulagati tek poneki milijarder-filantrop. Onima koji su tu infrastrukturu htjeli prikazati kao prevladanu, svakako je odgovaralo da se ti objekti čim prije dovedu u stanje zapuštenosti, oronulosti i ‘sivila’, a tome je na ovim prostorima zacijelo znatno doprinio i rat, kaže ona, uz opasku da su, mimo ratom zahvaćenih područja 90-ih godina prošlog stoljeća, objekti te vrste često i ciljano, gotovo strateški, prepuštani propadanju.
Prenamjena kao konzervacija
- Da je riječ o ciljanoj strategiji, nastavila je, ‘govori i činjenica da simboličko-racionalne prenamjene gotovo da nije ni bilo. Gotovo da nema primjera da se neki veći socijalistički projekt javne namjene transformirao u uspješan privatni — nekakav ‘STEM-centar’ koji bi figurirao kao zamjenski simbol neoliberalnog kapitalizma‘, napomenula je Horvatinčić. A upravo to, po njezinim riječima, prakticiralo se u samom socijalizmu. Još se pamti, primjerice, prenamjena Meštrovićeva paviljona u Zagrebu, izvorno zamišljenog kao spomenika srpskom i jugoslavenskom kralju Petru Karađorđeviću u obliku Doma likovnih umjetnosti, iz džamije za vrijeme NDH u Muzej revolucije za doba SFRJ.
- Uopće se teško sjetiti primjera objekta profane, javne namjene, izgrađenog prije Drugog svjetskog rata, pa čak i tijekom njega, ukoliko do kraja rata nije bio uništen, koji je nakon 1945. ostao neiskorišten ili kao ruševina. Upravo ta ideja prenamjene, makar i u službi geste političke prevlasti, očuvala je brojne primjere graditeljske baštine, mišljenja je ova kunsthistoričarka. Privatnom kapitalu koji je preuzeo nekadašnje društveno vlasništvo, smatra ona, to ne znači ništa — bitna je jedino isplativost.
U tom pogledu, nedavno smo u Zagrebu svjedočili rušenju niza građevina, poput Ostrogovićeve banke u Paromlinskoj ili zgrade Vjesnika. - Logika kapitala središnji je faktor svih ovih rasprava, zaključila je Sanja Horvatinčić.
Povjesničar i publicist Dragan Markovina, pak, uvjeren je da ignoriranje građevina iz socijalizma ima svoju pozadinu u najširoj političkoj mijeni.
- Naša vlada i, generalno, država, drži on, ‘zadnjih 36 godina postavljaju se kao da cijelo naslijeđe socijalizma, sa značenjima realnim i simboličkim, nije nikakva prethodnica ove Hrvatske‘.
Dugi vijek betona
- Radi se o ideološkom odbacivanju koje je počelo kad je Muzej revolucije, prisjetio se i Markovina toga Meštrovićeva zdanja, ‘pretvoren u sjedište jednoga zagrebačkog likovnjačkog udruženja, a eksponati su završili u podrumskom depou ili tko zna gdje. Sjećanje na revoluciju jednostavno je tako samo – deponirano‘.
Pritom je većina takvih ‘spornih‘ objekata, istaknuo je on, na listi zaštićene kulturne baštine Ministarstva kulture RH, od Kumrovca do Petrove gore, itd.
No, u praksi, odnos prema njima je sve, samo nije zaštitnički, ako sudimo po sudbini dotičnih objekata.
- Želja da se izbriše memorija na Narodnooslobodilačku borbu i socijalizam više je nego evidentna, ali se nikad ne imenuje tako. Sve se svodi na neke njihove birokratske odgovore. U konačnici, ludo je to što nisu željeli ni zaraditi na tim građevinama. Samo ih maknuti iz vidokruga. Ali taj beton jako dugo dotrajava i teško je dočekati da se uruši sam od sebe, dok oni nemaju interesa da išta promijene, rekao nam je Markovina.
U jednom trenutku, kroz prošlo desetljeće, činilo se da će te nekretnine ipak biti privedene izvjesnoj komercijalnoj namjeni. Socijalističkim ruševinama okrenuo se bio jedan specifični profil turista posvećenih ostacima arhitektonskog tzv. brutalizma, kao i producenti postapokaliptičnih filmova. No čak i prije njih, vrijednost u tome prepoznali su pojedini svjetski kustosi, povjesničari umjetnosti, teoretičari arhitekture, uz velike izložbe posvećene socijalističkoj gradnji.
Cijena za Tita
- Ono što je ipak jasno jest da se ufanje u to da će afirmaciju i zaštitu osigurati kakva međunarodna prepoznatljivost, izložbe i monografije, bojim se, nije pokazalo opravdanim. Štoviše — s daljnjim jačanjem ekonomske i političke krize na prostoru prethodne države, svjedočimo sve bezobzirnijem i sve tragičnijem razvoju situacije, rekla nam je o tome Sanja Horvatinčić, navodeći kako se primjerima takvog razvoja događaja mogu „pohvaliti“ i druge zemlje nastale iz SFRJ, ne isključivo Hrvatska. Za ilustraciju, danas u Srbiji na udaru su i objekti nekih slavnih autorskih imena poput Nikole Dobrovića i Bogdana Bogdanovića, u Beogradu tj. Kruševcu.
Spomen-dom u Kumrovcu, s druge strane, platit će i cijenu činjenice da je sagrađen u rodnome mjestu Josipa Broza Tita, pa je njegova simbolička težina zato još veća. Prema nekim medijskim osvrtima u proteklim godinama, to je bio jedan od nezaobilaznih razloga njegova upornog zanemarivanja. Ostaje pitanje koliko će i kako Hrvatska, takvim tretmanom svoje prošlosti, utjecati na vlastitu budućnost. Naizgled paradoksalno, obje su u ovom trenu veoma neizvjesne. A što se tiče Spomen-doma, uskoro će njegova vrijednost zacijelo biti posve egzaktno procijenjena, ali isključivo ona tržišna, zaključuje DW.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....