Iako Jagodu Kaloper šira javnost možda najbolje poznaje po ulogama u filmovima, kao što su “Misterije organizma” Dušana Makavejeva, “Kuća” Bogdana Žižića ili Papićeve “Lisice”, ona je prije svega - izvrsna likovna umjetnica. A njezini novi radovi spadaju u sam vrh aktualne umjetničke produkcije. Pokazalo se to kada je izlagala na skupnoj izložbi u MSU, 2011. godine, rad “Žena u ogledalu”, za koji je i nagrađena, pokazuje se to i sada, na samostalnoj izložbi koja se u istom prostoru otvara večeras, pod nazivom “Bulevar sumraka”.
Izložba, koja je nazvana prema spomenutom znamenitom filmu Billyja Wildera, polazi od osobne priče. Umjetnica odlazi u Hollywood, kćeri, spisateljici Ani Tajder Kelman, koju ima u braku sa suprugom Radovanom Tajderom, arhitektom. Njezina kći postala je majka sina, a u LA-u živi jer se udala za scenarista, s kojim tamo i zajedno piše scenarije.
Kao i sve izložbe Jagode Kaloper i ova je podjednako univerzalna i osobna. Sastoji se od četiri videoprojekcije, koje govore o onom, dakle, što se događalo posljednjih godina s umjetnicom, snima, primjerice, holivudske izloge, zvijezde koje pripadaju znamenitim glumcima, umjetnu Veneciju koju su dali izgraditi neki od američkih bogataša, to se isprepliće sa snimkama prosjaka koje autorica viđa po cesti, ali i snimkama izbjeglica, vijestima o krizi koje joj svakodnevno stižu iz Europe. “Događaji na koje čovjek ne može ostati imun”, tumači.
Odnos s kćeri
U vanjskom su krugu izložbe noviji događaji, u unutarnjem krugu je, kako tumači umjetnica, njezin život i taj je dio izložbe na televizijskim ekranima. Jedan od ekrana prikazuje umjetničinu kćer, koju snima od malih nogu. “U ovoj snimci, svaki put kad otvorim vrata, iza tih je vrata moja kćer. Rad je upravo sada dovršen, nakon što je ona dobila svoje dijete”, tumači. A u predgovoru izložbi, koji je pisala Ana Tajder Kelman svojom majci, ovako je tumačila njezino stvaralaštvo: “Od svojih sepočetaka bavi jednom temom - boli ljudskog postojanja”.
Prva izložba u SC-u
Sama umjetnica, pak, govori, dok obilazimo izložbu. “U ovom je radu pola stoljeća moje karijere. Prvi sam film snimila, naime, 1965. , prvu sam samostalnu izložbu imala 1970, u SC-u. Bavila sam se i grafičkim dizajnom i dizajnom knjiga i časopisa, vizualnim identitetom za tvornice ulja i Ministarstva zaštite okoliša, oblikovala sam i dječje igračke. Pronašla sam, na tavanu, i dokumente s izložbe ‘Guliverovo putovanje u zemlji čuda’ koje sam zaboravila, intervjue koje su radili sa mnom... sve je to dio ove izložbe”, kaže.
Često je, ranije, dok su je poistovjećivali s ulogama na filmu, ova umjetnica, koja je završila Likovnu akademiju i dio je autorske scene koja je stasala oko SC-a, govorila kako je likovnjak. Sada, mi, pak, na direktno pitanje odgovara: “Sebe smatram renesansnom osobom. Tužni su ljudi koji su osuđeni na jedan fah, nemam osjećaj da ih to čini sretnima. I umjetnica sam, i glumica, i dizajnerica, ali također i znam zasaditi biljku da preživi, skuhati ručak, sašiti haljinu...”.
Ime Jagoda
Umjetnica postavlja pitanje je li požalila što 1971. nije pristala na vrlo primamljivu ponudu holivudskih producenata, koja je došla u Cannesu, gdje je prikazivan Makavejevljev film, već je ostala snimati na ovim prostorima. Pa je li požalila? “Nikad. Tada je ovdje filmska scena bila vrlo jaka, snimali su se fantastični filmovi. U Jadran film dolazile su vodeće zvijezde filma. Bilo je novca u to doba i za nezavinu filmsku produkciju, za umjetničke filmove. Uostalom, kako danas vidim kroz svoju kćer, život u Hollywoodu nije lagan. Moji videozapisi odudaraju od zlatnog doba ‘Bulevara sumraka’. Ovim radom brišem, zapravo vlastitu iluziju o Hollywoodu”, kaže. Priču oko Hollywooda dodatno ironizira i golemom ružičastom zvijezdom, uokvirenu žutom bojom, postavljenom u samom centru izložbe. Ružičasta je boja igra s njezinim imenom (podsjetimo kako je i Boris Bućan radio plakate za njezine izložbe poigravajući se imenom Jagoda), dok je zlatna ironična asocijacija na holivudski bulevar gdje zaslužne zvijezde ostavljaju svoj trag.
Kada smo razgovarale prije četiri godine, Jagoda Kaloper rekla mi je kako je Makavejevljev film po svojoj temi izuzetno važan, no kako je na neki način najviše opteretio njezinu karijeru.
Danas, na novoj izložbi, u obrisima lika umjetnice, čiju siluetu naslućujemo u izlozima holivudskih dućana, kustosica izložbe Leila Topić vidi autorefleksiju, među ostalim, o životnim odabirima, poimanju uspjeha i starenju. No, godine je, odgovara umjetnica, nimalo ne straše: “Rano sam izgubila roditelje i znam se nositi s gubitkom te svaku godinu doživljavam kao dar”.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....