Wolfgang Beltracchi krivotvoritelj je, izuzetno vješt, koji je u trideset i pet godina naslikao oko tri stotine ulja na platnu uvjerljivo oponašajući stil velikih majstora poput Picassa, Gauguina ili Moneta te mnogih drugih. Ta je djela prodavao, među ostalim i nekima od najprestižnijih umjetničkih aukcijskih kuća i institucija.
Nakon što su odslužili šest i četiri godine zatvora, Wolfgang Beltracchi i njegova supruga Helene švicarskoj su psihoanalitičarki Jeannette Fisher detaljno ispričali što ih je to pokretalo, ali i silno radovalo da svijet koji se sastoji od eksperata, kustosa, aukcijskih kuća i kolekcionara, a koji drže ponešto blaziranim, desetljećima varaju, podmećući im, za milijune eura, kukavičja jaja. Beltracchijevi su tržište umjetnina gledali kao mjesto gdje trguju privilegirani, nisu hajali što, kako kažu, varaju one koji su za život zarađivali varajući druge.
Krivotvorine su prodavali dok ih naposljetku nije odao suvremeni pigment.
Beltracchijevi su radili vrlo polako i posvećeno. Provodili bi mjesece istražujući život umjetnika čije su djelo kanili krivotvoriti, razmišljali bi o njegovoj osobnosti i tome što je taj još mogao naslikati. Tek potom bi Wolfgang krenuo slikati "izgubljena" djela, popunjavati "praznine" u umjetnikovom opusu.
Priča o njihovoj motivaciji i posvećenosti, o tome što su činili s velikim sumama novca kojeg su krivotvorinama priskrbili, zapravo je – neobična. Toliko da je zaintrigirala poznatu švicarsku psihoanalitičarku, Jeannette Fischer, dobro znanu i hrvatskim čitateljima po njezinoj u nas nedavno objavljenoj knjizi "Mržnja" u kojoj analizira od kud dolazi i kako nastaje mržnja u čovjeku, ali i knjizi " Psihoanalitičarka susreće Marinu Abramović".
Fisher je o Beltracchijima napisala knjigu "Psychoanalytikerin trifft Helene und Wolfgang Beltracchi".
Novcem koji su zaradili Beltracchi nisu kupovali skupe automobile i bredniranu odjeću već – slobodu. Kupili su si slobodno vrijeme za odlaske u muzeje, za druženje s djecom, vrijeme u kojem su se mogli baviti onim što ih je radovalo, među ostalim istraživati živote velikih slikara.
U razgovorima s Fischer par je puno kazao o načinu funkcioniranja, ali i o onome što ih je primarno pokretalo u toj igri krivotvorenja, jer oni su to, dojam je, dobrim dijelom doživljavali doista kao vrstu igre.
Wolfgang Beltracchi, među ostalim, kaže da nikada nije krivotvorio slike s kompozicijama koje bi uznemirile promatrača. "Bilo mi je bitno stvoriti nešto lijepo ... usrećiti ljude", ističe.
To što je to zapravo – krivotvorina, on doživljava gotovo kao efemeran, usputan podatak.
"Uživali smo u prodaji slika. Dobro nam je išlo.
Obogatili smo se. Ali, uživali smo u tom radu, u istraživanju koje je prethodilo slikanju. Posao krivotvorenja u sebi nosi sve te elemente. Zbog njega i morate kombinirati sve te stvari.", opisuje pa dodaje da je, doduše, "danima mogao sjediti pored bazena, čitati, sanjariti i spavati."
Helene Beltracchi kaže: " Što smo bili uspješniji u prodaji slika, to smo više postavljali ljestvicu, smišljali dodatne elemente vezane uz te slikare i slike. Ponekad smo postavljali tako složene tragove da ih nitko nikada ne bi otkrio."
Beltracchi je, pomno studirajući, a potom oponašajući svjetski poznate umjetnike, razvio i naslikao nove slike koje bi se jako dobro, da su im se ikada doista dogodile, uklopile u njihov opus. Slikajući nova djela velikih majstora Wolfgang Beltracchi je dopisivao njihove biografije, izmišljao dijelove njihovih života.
Govoreći o tome kako je radio, stvarao slike Wolfgang Beltracchi kaže: "Čitanje umjetničkog rukopisa neke slike traži iznimnu spremnost i sposobnost suosjećanja i poistovjećivanja s umjetnikom sve dok ne osjetite ono što drugi osjeća."
Beltracchi je rođen kao Wolfgang Fischer u Hoxteru u Njemačkoj 1951. godine, a zanat je naučio pomažući ocu u restauraciji slika u crkvama. Bilo mu je dvanaest godina kad je napravio prvu kopiju Picassa.
Do trenutka kada je upoznao suprugu Helene već je imao čitavu kolekciju krivotvorina, na njima je radio dva desetljeća.
Otkrio joj je čime se bavi. Par se vjenčao 1993., on je uzeo njezino prezime, a ona krenula prodavati njegove krivotvorine.
Među ostalima, Beltracchi je krivotvorio i njemačkog ekspresionista Heinricha Campendonka, te Andréa Deraina, francuskog fovistu.
Govoreći o Campendoku, primjećuje: "Bio je prilično tipičan za to doba. Uvijek je slikao serije slika, uvijek na specifičan način. U jednoj je seriji, primjerice, slikao šume, u sljedećoj druge objekte. Ja sam onda, razmišljajući o nekoj njegovoj spontanoj tranziciji, naslikao sliku u kojoj kombiniram te dvije serije, te dvije faze. Prijelazna slika, moglo bi se reći."
Dalje kaže: "Čitam nečiji rukopis gledajući i osjećajući svaki pokret njegova tijela, čitajući njegovo stanje duha iz poteza kista, jer rukopis se sastoji od pokreta i vremena."
Helene je objasnila da su putovali na mjesta gdje su neke od autentičnih slika naslikane, pazeći da tamo borave baš u doba godine kad je autor i radio na slici. "Kad ste tamo možete stvarno osjetiti kako je to bilo i možete zamisliti kako je slikar stajao ili sjedio ili živio i kakvim je utjecajima bio izložen."
Obzirom da im je prodaja krivotvorina išla tako glatko vremenom ih je učinila neopreznima.
Za posljednju sliku, onu zbog koje su otkriveni, upotrijebili su pogrešan pigment kakav se nije mogao naći u slikara u doba na koje je slika datirana.
To je bio kraj njihove karijere krivotvoritelja, osuđeni su 2011. godine.
Komentirajući što ju je ponajviše iznenadilo u slučaju Wolfganga Beltracchija, Jeannette Fischer u razgovoru za Jutarnji list kaže:
"Bila sam iznenađena njegovom zanatskom sposobnošću da imitira drugog umjetnika, čisto tehnički gledano, ali još sam više bila zadivljena time kako se uspio staviti u kožu drugog umjetnika. Jer, potrebno je mnogo sposobnosti da se stavite u tuđe cipele. To me potaknulo da napišem knjigu o njemu pitajući se kako je stekao tu sposobnost. Jer, moje je mišljenje da se takvo što ne rađa, to se uči. Bila sam također zadivljena time kako su se Wolfgang i Helene duboko dali u izmišljanje priča koje su uspješno ispričali stručnjacima, raznim ekspertima i ljudima iz aukcijskih kuća, oboje su ljudi koji su pokazali nevjerojatnu maštu."
Zaključila je da je Wolfgang Beltracchi imao golemu empatiju. Od kud mu to, kako ju je razvio?
"Wolfgang Beltracchi je Nijemac, jedino dijete u obitelji koje nije bilo rođeno tijekom rata, već iza rata. Dakle, on jedini nije imao ratno iskustvo, jedini u ovoj obitelji nije bio direktno traumatiziran ratom. Otac je bio na fronti, majka je morala preživjeti ratne godine sama s djecom u stalnoj nevolji i neprestanom strahu.
Kao što je naučio ne destabilizirati svoju traumatiziranu obitelj vlastitom kreativnošću, autonomijom i pobunom, Wolfgang Beltracchi naučio je tražiti i nalaziti svoje samoostvarenje u kontekstu drugoga, odnosno radova drugih umjetnika.
Kad imate obitelj traumatiziranu ratom s njima morate pažljivo. Takva obitelj ne smije se uznemiravati, ne smije strahovati za djecu, za njihovu budućnost, ne smije paničariti, jer ratom su fizički i psihički iscrpljeni.
Dakle, kako Wolfgang ne bi destabilizirao svoju traumatiziranu obitelj vlastitim željama i potrebama, i u doba kad je bio dijete i kasnije, u adolescenciji, on je, njegova je psiha stavljala njegove želje i potrebe u kontekst stanja uma i psihe njegovih roditelja, kako bi umirila i njih i odnose s njima i pri tome, ne manje važno, stabilizirala i umirila i njega samoga kao dijete. Tako je Wolfgang stekao sposobnost suosjećanja s drugima."
Što stoji iza prijevara, zašto se u to upustio?
"Mislim da je svojom sposobnošću razmišljanja i osjećanja drugih ljudi, sposobnošću da uđe u kožu drugih, ali ujedno i činjenicom da vrhunski vlada zanatom, a taj je dio naučio od svog oca koji je bio restaurator crkava – jednostavno je svim tim imao idealnu kombinaciju. Tako je ne samo mogao zaraditi jako puno novca, već je sebi i svojoj obitelji pružio život s puno slobode i slobodnog vremena. Njih dvoje pri tome su iskreno, baš jako uživali izrugujući se tržištu umjetnina, bilo im je zabavno."