KREŠIMIR GALOVIĆ ‘Viktor Kovačić imao je nesreću što je bio ispred vremena’

Knjiga Viktor Kovačić: otac moderne hrvatske arhitekture (EPH) povjesničara umjetnosti Krešimira Galovića dostupna je na Bestselleru, a u sklopu posebne akcije svaki kupac dobit će i mjesečnu pretplatu na tjednik Globus. Galović je na istraživanju opusa Viktora Kovačića, autora Palače burze i crkve Svetog Blaža, radio više od petnaest godina, razbijajući i mnoge predrasude koje su vladale prema arhitektu. Kaže kako je, radeći na knjizi i čitajući Kovačićeve zapise, malo pomalo shvaćao da je način na koji se do sada prikazivao pogrešan, da u pozadini leži posve druga biografija.

Viktor Kovačić modernu je arhitekturu utemeljio zajedno s Vjekoslavom Bastlom, Stjepanom Podhorskym i Josipom Markovićem, kojeg danas više poznajemo kao oca Dore Maar. No, u javnoj percepciji najviše poimamo Kovačića. Zašto?

- Riječ je o grupi arhitekata koji su utemeljitelji moderne. Svatko od njih prihvaća različite principe arhitektonskog izričaja. Bastl se isključivo posvetio secesiji, a kasnije se više bavio mistikom nego arhitekturom i tako je zaglavio u karijeri. Podhorsky je krenuo u eklekticizam i tu se pogubio. Josip Marković je karijeru završio kao uspješni arhitekt u Latinskoj Americi. Od te generacije jedino je Viktor Kovačić napravio značajan odmak. Nije se držao samo svojih učitelja poput Otta Wagnera, već je u Beču upoznao jednog od najvažnijih avangardnih arhitekata na svijetu Adolfa Loosa, i nakon tog poznanstva napravio značajan korak unaprijed i u arhitekturi i kulturi stanovanja.

Kovačić je napisao tekst “Moderna arhitektura”, 1900. Da li je to jedan od najvažnijh tekstova u povijesti naše arhitekture?

- Napisao je da je arhitektura umjetnost, i da kao takva mora biti istinita i suvremena. S jedne je strane parafrazirao svog učitelja Otta Wagnera, s druge strane je dao počast Loosu, koji je govorio o Potemkinovim selima, da arhitektura ne smije biti samo fasada već i ono što je iza nje, da se treba projektirati za potrebe ljudi koji tu žive, mora pratiti suvremeni život. U hrvatskim okvirima to jest jedan od najvažnijh teorijskih tekstova. Sljedeći iskorak u teoriji arhitekture načinio je Stjepan Planić kada je uredio zbornik o stanovanju, u kojemu je okupio najavangardnije hrvatske arhitekte.

Dok su studirali u Beču kod Wangera, Adolf Loos je hvalio Kovačićev rad, no nije mu se svidio Plečnik?

- Kovačić je vrlo mlad nastupio u Beču 1898. Izložbu je vidio Loos koji je tada bio kritičar jednih bečkih novina i hvali Kovačića koji je tada nepoznat. Nisu se ni poznavali, upoznali su se u rano proljeće 1905. za vrijeme Kovačićeva boravka u Beču. Tad je dobio veći honorar, od čega je kupio fotoaparat te snima Loosa. Loos ga vodi po interijerima koje je tada uređivao, što je ostavilo velikog traga na Kovačića. Otkrio sam u njegovu stanu jednu peć koja je zapravo dizajn Adolfa Loosa. Pronašao sam je na još par mjesta, u Palači burze, Vili Čepulić i kući Tomašić, dok su Loosovi lusteri u Vili Frank. To, da imamo Loosa, trebalo bi pisati u svakom pregledu. Kao da imamo Picassa, a ne objavljujemo to. Problem je u inertnosti i u sujeti.

Moderna je imala mnogo tragičnih ličnosti. Među njih ubrajate i Kovačića?

- Viktor Kovačić je imao tu nesreću da je doslovce bio ispred svojeg vremena. Našavši se u provincijalnoj sredini kao što je Zagreb, s idejama koje je zastupao, nije bio prihvaćen. S njegovim zamislima ismijavali su se neki od tada najvećih autoriteta. Nakon povratka iz Beča rekao je da je sunčeva zraka i želi unijeti svjelost u hrvatsku arhitekturu. Zbog toga se zamjerio praktički čitavoj kulturnoj javnosti i tada najmoćnijem čovjeku Izidoru Kršnjavom. Učitelju Hermanu Bolléu rekao je da treba topovima srušiti njegove tornjeve katedrale. Pet godina nakon povratka nije mogao dobiti posao jer su ga priječile vladajuće strukture. I nakon što se probio, napravili su mu aferu uz crkvu Svetog Blaža pa je otjeran s gradilišta. Zabranili su mu da se koristi zvanjem arhitekt, uzeli su mu titulu sedam godina, od 1912. do 1919., to je strašno, to su mu doslovce smjestili. Nitko mu nije želio izaći u susret. Iz načina kako se postavio prema ovoj provincijalnoj sredini, oni su to doživljavali kao politički napad.

Zamjerio se najmoćnijim strukuturama...

- Da, u politici, kulturi i što je najgore građevinskom lobiju koji je tada bio izuzetno jak. Zastupao je tezu da arhitekt mora djelovati samostalno kao umjetnik, da ima svoje ja, što građevinarima nije odgovaralo jer je bio van kontrole.

No, nije ni on bio nevinašce. Pustio je lažan glas da je namješten natječaj za Tomislavov trg, za koji je onda on poslao rad i pobijedio...

- On je u toj svojoj tragičnoj poziciji gubljenja posla, nemogućnosti da dobiva poslove, nekad poduzimao i nesretne poteze, poteze očajnika.

Bio je i težak karakter, vrijeđao je druge?

- On je tipičan predstavnik moderne. Moderna nije poznavala ono što se danas zove politička korektnost, nisu štedili jedni druge. Bio je žustar, bespoštedan polemičar. No, ako uspoređujemo Zagreb iz doba kada je djelovao Kovačić i danas, strukture su slične. O tom je provincijalnom mentalitetu pisao i Krleža.

Izvadili ste i niz citata. Koji ga najbolje opisuje?

- Bilo mi je zanimljivo preko tih citata pratiti kako se razvijala misao o Kovačiću, Kršnjavi je rekao da je boem za kojeg je šteta da provodi previše vremena po kavanama, praktički se s njim izrugivao. Najbolje je o njemu pisao Ljubo Babić. Opis počinje vrlo kritički, iznosi njegove negativnosti, težak karakter i svadljivost. Onda je počeo pisati o njemu kao o velikom umjetniku, čovjeku koji je sanjao kristalnu arhitekturu.

Koji je njegov realizirani projekt najvažniji. Za koji vam je nerealizirani žao da nije ostvaren?

- U međunarodnim okvirima važna je Vila Frangeš koja se kompletnim svojim konceptom može ubrojiti u najznačajnija ostvarenja europske arhitekture između 1900. i 1910. Zatim, crkva Svetog Blaža s prvom armiranobetonskom kupolom na svijetu. I Rokov perivoj koji je djelomice realiziran. Što se tiče nerealiziranih projekata, tijekom karijere je imao nekoliko vizija gdje se pokazao kao veliki urbanist. Promašaj je uprave Zagreba što mu nije dopustio da se realizira koncepcija uređenja Kaptola i okolice. Kovačić je govorio da, ako tad ne riješe pitanje Kaptola i okolice, neće nikad biti riješeno i bio je u pravu. Da su uzeli njegov projekt, slika grada danas bi bila kvalitetnija.

Optuživali su ga, zbog kvalitete crteža, da ne crta sam, već da mu slikari crtaju radove...

- Bio je vrhunski crtač. Kao i Podhorsky i Bastl završio je Akademiju lijepih umjetnosti u Beču, koja je imala odjel za arhitekturu. No, svi su prolaznici prošlii sve odjele. Neko je vrijeme čak za Kovačića kolala informacija da mu je ljudske likove crtao Miroslav Kraljević, što je bedastoća.

Ipak, to je kompliment?

- No, pitanje je tko je Kovačiću crtao nakon Kraljevićeve smrti.