"Moje Konavle - Stare fotografije iz privatnih zbirki - Prikupila Katica Radić" naziv je izložbe Dubrovačkih muzeja koja se može pogledati u Etnografskom muzeju, odnosno žitnici Rupe.
Autorice izložbe su kustosice, arheologinja i povjesničarka umjetnosti Liljana Kovačić te etnologinja Barbara Margaretić. Sakupljačica Katica Radić po struci je liječnica, pulmologinja, a više je o svojoj rodici i samoj izložbi ispričala Liljana Kovačić. Rođena je Konavoka, cijela njezina obitelj živi u Konavlima, a roditelji su joj nosili tradicijsku odjeću jako dugo, pa je, bez obzira na arheološki i "kunsthistorijski" poziv, rastući u takvom okruženju razvila senzibilitet prema etnologiji i baštini.
- Doktorica Katica Radić i ja prve smo rodice ili sestričine. Rodile smo se u istom selu, Popovićima, i naravno da smo kao bliska obitelj bile povezane - započinje Ljiljana Kovačić, ne krijući da je sakupljačicu trebalo nagovoriti da izloži svoje fotografsko bogatstvo.
Izložba prikazuje više od 200 fotografija iz privatnih obiteljskih albuma iz Konavala, nastalih uglavnom od kasnog 19. stoljeća do 60-ih godina 20. stoljeća, koje je Katica Radić prikupila. Riječ je o preslikama originala i uglavnom su to djela fotografa amatera, a manji dio njih nastao je u dubrovačkim fotografskim ateljeima.
- Ona nije od onih koji se vole eksponirati, vrlo je povučena i skromna osoba, a fotografije, film, konavoska tradicijska nošnja i konavoski rječnik su joj strast. Ja je zovem jednom vrstom fantasta, a što se tiče etnografskih tema, ona je moj 'džoker zovi', jer ako nisam sigurna u neku od brojnih tema iz tradicijskog života Konavala, prvo nju zovem i sve prokomentiramo. Sakupljačica ima oko tisuću fotografija, a počela ih je prikupljati nakon Domovinskog rata, u kojem je obiteljska kuća Radićevih potpuno izgorjela sa svim onim što je obitelj generacijama čuvala. Spomenut ću samo komplete tradicijske muške i ženske nošnje, među kojima je bio i posljednji primjerak muške kabanice, svojevrsnog kaputa, koju su nosili samo imućni Konavljani. Da ne govorimo o namještaju, tradicijskom oružju, korespondenciji (pisma, osmrtnice, dopisnice), a tu su i predmeti iz umjetničkog obrta, kućnog inventara i gospodarstva koji su bili potrebni da bi se vodilo jedno veliko poljoprivredno imanje. Primjerice, na jednoj od fotografija je kapetan Ivo Bronzan stariji, rođen 1850. u Popovićima, a snimljen je u ateljeu P. Marubbija u Skadru. Bronzani su susjedi Radićevih, pa se Ivo s njima dopisivao i sve do Domovinskog rata Radići su čuvali tu korespondenciju te adrese u San Franciscu i Carigradu na koje su mu slali pisma - ističe Kovačić.
Sakupljačka misija Katice Radić počela je s ciljem pronalaska fotografija bliže i daljnje obitelji koju su Radići izgubili u ratnim stradanjima, a započela ju je najprije kod svojte, susjeda, sumještana Popovića i obiteljskih prijatelja.
- Katica je nastavila svoju skupljačku aktivnost i po drugim konavoskim selima jer je surađivala s Nikom Kapetanićem i Nenadom Vekarićem na velikoj monografiji o konavoskim rodovima. Budući da je kao jedna od prvih konavoskih liječnica liječila brojne Konavljane, oni su joj rado davali na uvid obiteljske fotoalbume. Ona bi izrađivala preslike i vraćala originale, a pritom se ponašala kao etnolog jer je prikupljala i druge podatke, primjerice imena ljudi na fotografijama i njihove godine rođenja, te bilježila događaje koje su fotografije prikazivale. Mnogo je njih i sama identificirala, a da bi se svaka fotografija kontekstualizirala, napravili smo i dodatna istraživanja - priča arheologinja i povjesničarka umjetnosti.
Godine 1996. na znanstvenom skupu "Konavle u prošlosti, sadašnjosti i budućnosti", održanom u Cavtatu, Katica Radić je pripremila amatersku izložbu pod imenom "Moje Popoviće - Izbor iz obiteljskih albuma koji su preživjeli srpske i crnogorske zločine", na kojoj je bilo izloženo šezdesetak fotografija koje su, među ostalim, i tema ove izložbe i kataloga. S gospođom Nikom Ljubimir izradila je anketni upitnik o stradalim i pokradenim pokretnim i nepokretnim dobrima konavoskih kućanstava u srpsko-crnogorskoj agresiji. Anketnim listom bilo je obuhvaćeno oko 700 različitih vrsta predmeta podijeljenih u 21 skupinu, a odnose se uglavnom na tradicijske predmete materijalne i duhovne kulture.
- Konavljani su rano shvatili mogućnosti i snagu medija fotografije i htjeli su se fotografirati, pa su se oni bogatiji fotografirali u poznatim ateljeima u Dubrovniku, a s obzirom na činjenicu da su u svojim dvoranama imali albume s obiteljskim fotografijama, može se reći da su shvatili memorijsku vrijednost fotografija, njihovu odliku da pričaju obiteljske priče, kao i da je to na neki način njihova identitetska karta - naglašava Kovačić.
- Sakupljajući te fotografije, rekla bih da je razmišljala kao etnolog jer ona u svojoj duši i jest pravi etnolog. Primjerice, kao poznavatelj razvoja i promjena koje je tradicijski način odijevanja doživio tijekom 20. stoljeća, ona je to prepoznavala na fotografijama kao i mnogo drugih detalja i upravo ih zbog toga birala. Tu su i fotografije s prizorima konavoske svakidašnjice, kao što su poljodjelski poslovi, oranje, žetva žita, trganje, prijevoz vina na prodaju. Prikupila je fotografije crkvenih svečanosti kao što su Euharistijski kongresi, koje smo uvelike istraživali kako bismo ih povezali s konkretnim događajima. Prema pisanju tadašnjih novina, na njima bi bilo oko 5000 ljudi. Primjerice, na kongres u Pridvorju išlo je osam putničkih autobusa punih turista iz Dubrovnika. Imali su svoje vodiče i dogovorene sate kada se trebaju vratiti u grad, ali nisu se htjeli vratiti, nego su ostali do kraja, oduševljeni događajem. Kongresi su uključivali i svečanu misu i procesiju, a poslije pauze za objed, držali su se pozdravni govori, blagoslovi, svečana Faustova misa, pjevanja... Odjeća je bila strogo propisana. Imamo fotografiju djece iz Komaja u procesiji s cvijećem i amblemima koju smo povezali s Euharistijskim kongresom u Čilipima 1939. Prema opisu, to je bila velebna svečanost, mladići koji su predvodili procesiju i nosili svečani baldakin morali su biti cijeli odjeveni u svečanu, 'zlatnu' nošnju i urešeni 'starinskim' oružjem. Crkveni život bio je Konavljanima jedina svijetla točka jer su se svećenici zauzimali za običnog seljaka i bili uz njih u svim situacijama - govori Kovačić.
Fotografije su otkrile još zanimljivosti.
- Tu su još fotografije vjenčanja, a među njima su kustosice i sakupljačica prepoznale vjenčanje jednog od najmoćnijih i najbogatijih ljudi ovoga kraja između dva svjetska rata - Boža Banca koji se 1910. vjenčao u Cavtatu s Marijom Račić, kćerkom Iva Račića, brodovlasnika iz Cavtata, tada vlasnika velike parobrodarske tvrtke za prekooceansku plovidbu i poslovnog partnera Boža Banca.
Slijede sjajne fotografije plažne kulture Konavljana, nogometa, školstva, plesa i glazbe, tečajeva šivanja i krojenja koje je vodila tvrtka Singer, koja je tako prodavala i čuvene šivaće strojeve. Svaka je konavoska kuća imala singericu, a za nju su govorili da je 'nepodrti stroj'. Prema prvim istraživanjima stranih i hrvatskih etnomuzikologa, Konavljani su bili vrsni i 'pasionirani plesači', a gusle su 'njima bile kao klavir u građanskim obiteljima'. Među konavoskim guslarima zabilježena je i zasad jedina žena guslarica, Pavi 'Pajko' Pulić, rođena Klaić, kći Vlaška Klaića. Katica mi je pričala da su je Radići zvali guslarica.
Nekoliko fotografija vezano je uz posjet Konavlima budućega vrhovnog zapovjednika Austrougarske kopnene vojske, austrijskog nadvojvode Fridrika, 24. svibnja 1914., u osvit Prvog svjetskog rata. Bila je to svojevrsna priprema za opću mobilizaciju s obzirom na objektivne naznake rata velikih razmjera. Središnja svečanost održavala se na Grudi, koja je tada bila sjedište općine. Imamo i fotografije koje smo povezali uz proslavu šezdeset šest godina vladavine cara Franje Josipa I. te fotografije snimljene u Beču, kamo su Konavljani išli na proslavu 60 godina careva vladanja. Tamo su plesali poskočicu, a 'udarao je' Ivo Dimnić.
Priču zaokružujemo konavoskom tradicijskom arhitekturom, koju se slobodno može nazvati ekološka arhitektura jer je savršeno sljubljena s okućnicom i krajolikom. Jedna od fotografija na izložbi svjedoči o počecima zrakoplovstva u Konavlima, što je posebno zanimljivo s obzirom na dubrovačku zračnu luku koja se nalazi baš ondje. Riječ je o aeromitingu u Konavoskom polju blizu Grude, na koje je tada sletjelo nekoliko privatnih zrakoplova. Tako se spominje jedna Njemica, gospođica Hoffmann, rumunjski knez gospodin Bibescu i Čeh Tomaš Bata, osnivač i vlasnik čuvene tvornice cipela Bata, a zaljubljenik u zrakoplovstvo. Poslije je taj avion ustupio tvornici Bata u Vukovaru. Onda je avion zabilježen negdje u Zagrebu, konfiscirala ga je Kraljevina Jugoslavija, dobio je neke nove brojeve, ali je zadržao stari serijski broj. Ne zna se njegova sudbina, ali se pretpostavlja da je stradao u ratu - priča Ljiljana Kovačić.
- Najvrednija tema izložbe jest priča o prvom konavoskom fotoamateru Vuku Klaiću 'Krtici', kojeg ovdje eksponiramo u javnost prvi put. Mnogo je njegovih fotografija već objavljeno, ali se njega kao autora spominje samo jedanput. Ova je izložba bila sjajna prilika da ga napokon prikažemo u svjetlu i inauguriramo ga na neki način, da mu odamo počast, jer upravo je on bio amater suvremenik početaka fotoamaterskog pokreta u Hrvatskoj i zaslužan je za prihvaćanje ovog medija u Konavlima.
Rođen je sredinom 19. stoljeća u Popovićima, u bogatoj zemljoposjedničkoj i pomorskoj obitelji koja je iznjedrila kapetane, a njegovi su bratići, prvi rođaci, političar i jedan od prvaka Narodne stranke dr. Miho Klaić (1829. - 1896.) te njegov brat Lujo (1830. - 1915.), kapetan i poslije profesor i ravnatelj Pomorske škole u Dubrovniku. Vuko je s fotografijom započeo kasnih 80-ih, a najkasnije ranih 90-ih godina 19. stoljeća. O tome svjedoče negativi - želatinske staklene ploče veličine 9 x 12 centimetara i debljine od 2 do 3 milimetara koje čuva obitelj Iva Klaića Vlaškova, kao i Kodakovu ručnu tzv. sklopivu kameru TB 25501000 Brownie Ball Bearing, patentiranu oko 1910. To je vrijeme komercijalizacije fotografskog obrta, kada se imućni pojedinci počinju baviti fotografijom - govori Kovačić.
Klaić je doista bio pionir u svakom smislu.
- Te, industrijski proizvedene želatinske suhe ploče koje čuva obitelj Klaić bile su dostupne nakon 1878., a intenzivno su se koristile do 1920-ih. Vuko ih je nabavljao u poznatoj lyonskoj tvornici Antoine Lumière i sinovi. Najčešće je snimao članove obitelji, pojedinačne i grupne portrete, na taraci svoje kuće, a rekvizitima koje je pritom upotrebljavao oponašao je ambijent profesionalnih fotografskih ateljea.
Svakodnevni život kao na fotografijama djece u Klaića 'Na podkućama', njihove igre te način odijevanja sjajan su izvor informacija, a u konačnici i vrijedne scene arhitekture sela Popovića, koje je dobar dio ostao nepromijenjen iako su urbanizacija te palež i razaranja tijekom Domovinskog rata utjecali na funkcionalan i vizualan odnos. O tome da je Vuko vladao stranim jezicima te da je bio upoznat s 'društvenim komunikacijama' svojeg vremena svjedoči i katalog uređajâ iz Beča, gdje je nabavljao sve potrebno za proizvodnju vina, jer Klaići su imali velike površine zasađene vinovom lozom te svoje kmetove. Plemke voća i sjemenke cvijeća nabavljao je u Gentbruggeru. Prvi je u Konavlima koristio umjetni gnoj, a bio je inicijator otvaranja prve Potrošno-obrtne zadruge u Popovićima. Vuko je putovao po Hrvatskoj, Bosni i Europi u svojoj živopisnoj konavoskoj nošnji s torbicom u kojoj je nosio fotoaparat. Obitelj prepričava anegdotu iz Beča. Na ulici ga je netko zamolio da ga fotografira, na što je Vuko rado pristao, ali je, na zaprepaštenje fotografa, iz torbice izvadio vlastiti fotoaparat i od modela postao fotograf - ističe viša kustosica.
Oni koji dođu na izložbu na neki će način zaokružiti cijelu priču.
- I na kraju, naš zajednički primarni interes, i autorica izložbe i sakupljačice, nije bio determinirati fotografske tehnike, materijale i umjetnička nastojanja, nego smo fotografije promatrale kao izvore informacija za niz muzeoloških tema, pogotovo onih etnoloških. Na njima su zabilježeni događaji i stvarne osobe koji su činili povijest i kulturu Konavala. Poseban naglasak stavljen je na tradicijsko naslijeđe koje naglo izumire zbog posljedica urbanizacije, naobrazbe, migracija, ratnih stradanja i globalizacije koja ubrzava prihvaćanje novih obrazaca i praksi, pa je, između ostaloga, fotoaparat zamijenjen mobilnom fotografijom. Obilje podataka koje nam je dala naša sakupljačica, Katica Radić, te oni do kojih smo došli istraživanjima, nismo mogli prikazati ovom izložbom, ali bit će u katalogu koji će se tiskati kada nam to dozvole financijske mogućnosti. Izložba će biti otvorena do konca veljače i ovim putem pozivam Konavljane da je dođu vidjeti u Rupe. Možda prepoznaju nekog iz svoje obitelji - zaključuje Kovačić.