‘Kako sam s Kožarićem snimao pjesme i videospot te izvodio performanse‘

Otišao je na Put. U stotoj! Veliki! Guru! Ikona! Za mene Najveći! Artist. Čovjek, Kožarić.

Za mene osobno, oni koje toliko volim nikad neće i nisu umrli!

Ali ovaj tihi odlazak legende naše, europske, a i svjetske umjetnosti povod je naravno, kako je to red i običaj u ovakvim trenucima, reminiscencijama na zajedničke trenutke, projekte i druženja. Imao sam, naime, tu čast i privilegiju ne samo surađivati s velikanom, nego se i privatno družiti s njim što je rezultiralo mojim ogromnim duhovnim dobicima i bogatstvima, ali i zadovoljstvima. Desetljećima… To su mojih milijun dolara. Svojedobno sam u jednom intervjuu izjavio da je samo druženje s Kožarićem kao jedna moja završena Akademija. Bez diplome, naravno.

Evo, dok sam još vruć od tužne vijesti - ad hoc nekoliko sličica koje želim podijeliti s tobom, dragi čitatelju, jer mislim da govore više od stotinu disertacija - kakav je umjetnik i čovjek bio Ivan Kožarić.

Jednostavan (nakon svega što je napravio, što je osobina, priznat ćete, samo najvećih)

Kreativan (i to svakodnevno)

Slobodan (ovo mu je uvijek bio najveći kompliment)

Hrabar (stalno otvaranje novog i drugačijeg)

Prepun humora koji se očitovao u svakom njegovom radu (uvijek sam se gledajući njegove radove prvo nasmijao kao kad slušam genijalce Tom Waitsa ili Residents), ali i u druženju (što je inače rijetka odlika na našim prostorima)

Ironičan (i prema drugima, ali i prema sebi i svojoj poziciji, naravno, što je odlika samo velikih)

Inovativan (pregledati njegova djela po dekadama)

Genijalan (to znaju i vrapci)

Najveći!

Snimanje pjesme 'Love Song'

Godine 1997. pri završetku snimanja albuma moga benda Roderick Novy došao sam na ideju da uz brojne vrhunske goste - glazbenike: Josipu Lisac, Matiju Dedića, Marka Križana, Juru Novoselića i Gojka Tomljanovića gostuje i jedan umjetnik neglazbenik i tako dam hommage ne samo tom umjetniku, već i samom žanru zbog mog višegodišnjeg djelovanja unutar suvremene umjetnosti. I odmah sam pomislio na Kožarića koji je tad već imao 76 godina!

Ljudi su mi govorili da sam lud. I da će me legenda lagano odj***ti...

Te večeri slučajno (ako je išta slučajno) naišao sam na stari broj kultnog časopisa QUORUM u kojem sam uredio blok s intervjuom o američkom bendu SWANS. Na moje iznenađenje nekoliko stranica dalje naiđoh na Kožarićevu jebeno dobru i ludu pjesmu "Lijepa dama brkata". Pročitah je u dahu i umirući od smijeha bacih pogled na ime autora. Kad vidjeh da je riječ o Kožariću, bio sam uvjeren da je to to. Shvatio sam to kao neki znak. I ujutro sam ga već zvao i nudio da - rukovodeći se njegovim temeljnim postulatima: spontanošću, improvizacijom i kreacijom, isti dan, bez vježbanja, odemo u naš studio snimiti je.

I naravno - pristao je! Čak štoviše, bio je užasno znatiželjan i radostan ko dijete - ta to mu je bilo prvo snimanje u životu u profesionalnom studiju i to u osmom desetljeću života. Kakav otvoreni duh! Kakav susret pop kulture i suvremenog arta i barda na terenu. Ali ne samo to. On je bio toliko zahvalan što sam ga pozvao da se stalno zahvaljivao, a nakon snimanja je inzistirao da časti ručkom i pivom. Ili kako je on to volio reći: "Vodim vas na objed". Naravno, bio je to, po njegovu odabiru, običan jednostavan restoran za gablece u Frankopanskoj, nikakva šminka. A i kako drugačije. Obožavao je, kao i ja, jesti, posebno čušpajze. Uvijek sam ga pitao isto, kakav mu je objed, a on je uvijek odgovarao: “Dobro je, toplo je“.

Snimanje u studiju prošlo je savršeno kao da to radi već sto godina! Refren sam smislio u autu vozeći po njega u Tenžerinu i kad je ušao u auto već sam mu pjevušio: "Bila jeeee dobaaar komaaaad, bilaaa jeee - je jeeee“. Samo me gledao smješkajući se. Studio je bio na uglu Zvonimirove i Heinzlove, pa sam parkirao nekoliko ulica dalje. Počela je kiša. U jednom trenutku pogledam u njegovom pravcu, jer je nešto šuškalo. A on, hladno i smireno, stavlja najobičniju bijelu najlon vrećicu na glavu. Učinim isto. Ljudi nas u čudu gledaše. Izgledali smo im ziher kao dva luđaka pobjegla iz Vrapča.

Šteta što nije bilo pametnih mobitela s kamerama - bila bi to sigurno fotka za povijest i naslovnicu albuma. Plan i strategija mi je bila da ga snimimo iz prve. Uostalom, to sam od Kože i naučio. Ili iskrenije rečeno, uvijek sam tako radio, on mi je samo utvrdio gradivo. I doista. Snimio je svoju recitaciju za pet minuta, odložio tekst i rekao u bradu: “Eto“. Ostavio sam i to eto i sve greškice i nakašljavanja, ali rezultat je bio po mnogima vrhunski uradak art rocka i pop kulture. I suvremene umjetnosti u Hrvata, dodao bih neskromno. Jer bio je svoj, sugestivan i prirodan. Pjesma je postala alter hit i godinama poslije su je vrtjele brojne radio stanice, a po vlastitom priznanju nekoliko umjetnika, pržili su je do iznemoglosti. Danas ponosno stoji na Facebooku benda Roderick Novy kao nekakav brend, spomen ploča, što li.

Snimanje videospota

Godine 1999. snimamo videospot za pjesmu "Lijepa dama brkata".

Glumim redatelja, a snimaju umjetnici pokojni Marijan Crtalić i Davor Mezak. No Koži to niš ne smeta. Kooperativan i čini se dobro se zabavlja. Hodamo zagrebačkim ulicama i trgovima u centru, obilazimo naše omiljeno mjesto - tržnicu Dolac. Sve kao i kad se privatno često tih godina nalazimo na pivi i gablecu. Promatramo ljude, posebno žene. I komentiramo. Sve kao i obično. Samo nas snimaju. Ali onda odjednom dogodi se čudo. U stvari ništa čudno ako radiš s Kožom. Toliko sam već naučio.

Naime, snimajući scene na Katarininom trgu na Gornjem gradu odjednom se pojavi starija dobrodržeća dama sa psom! Ista ona iz pjesme valjda! Potpuno nedogovoreno, kunem se! Neka mi onda netko kaže da je umjetnost veća od života! I još k tome znala je Kožu. I niš - on počne s njom konverzaciju uobičajenu - toplu i ljudsku, kak je samo on to znao, i kao u pjesmi - mazi psa, a ja dam znak snimateljima da ih snimaju. I tako ona - Lijepa dama, brkata postane uz njega glavna glumica istoimenog spota! Potpuno neplanirano i spontano. Da mi netko priča, ne bih vjerovao. Videospot možete vidjeti i danas na Facebooku. Hvala internetu. Neka ga. Za dugo sjećanje.

Performans 'Love Song' i turneja po regiji

Godine 2000. na temelju alter hita “Lijepa dama brkata“ radim scenarij za performans u koji uključujem film Kožarićeve i moje šetnje Zagrebom i plesačice te Kožarićevo čitanje te iste pjesme uživo na glazbenu matricu Rodericka Novog. Kožarić uskače u moj tad novi auto, mali Renault Clio, i s dvije mlade i lijepe plesačice krećemo on the road na turneju po regiji. Svugdje gdje se pojavimo - ovacije. Doista. No svi znamo da su izvedbe s njim uvijek posebne i svaki put drugačije, ali su svi zadivljeni dobrim vibrama koje šalje prije i poslije nastupa i na druženjima te ogromnom energijom. S osam banki. U svakom gradu, jer smo nastupali po galerijama, muzejima i kazalištima, po nekom našem zajedničkom konceptu dogovorili smo ne samo izvedbu performansa, nego i njegovu izložbu koju smišlja na licu mjesta! Izdvajam četiri grada i začudne trenutke koji sve govore.

Tako je u centru Ljubljane, u Srečnoj galeriji, kad smo došli u kasno jesensko popodne i kad je vidio mali, ali topli prostor, rekao tamošnjem galeristu: “Lišće, dajte mi tonu lišća iz ljubljanskih parkova!“. I tako i bijaše. Dolazili su brojni znatiželjnici očekujući ne znam što, a na podu velike, prekrasne hrpe lišća. Raznih boja. Jesen u galeriji. Uveo ju je. Ne na uzici, nego lišćem. Bojama. Mrak!

U Dubrovniku je pak, u Lazaretima od tamošnjeg susretljivog šefa Slavena Tolja tražio kameru i jednu beblju zvečku koju sam dugo tražio okolo po Gradu. I tako je napravio rad "Zvečka“ u kojem nekoliko minuta u gro planu snima beblju zvečku kako s njom trese, zvecka kao što to rade bebe! I to je bio njegov prvi video rad u životu, rekao mi je poslije. A meni jedan od najdražih produkcija. Top!

U Osijeku je u foajeu nacionalnog kazališta došavši na probu nekoliko minuta gledao, sklopivši ruke i vrteći palcima, u krasni mramorni pod na kojem je u moru šara spazio velike okvire. To je njemu bio kao okvir slika i u njih je zaželio staviti hrpe (važna riječ za majstora!) raznog voća i povrća: "Ta u bogatoj smo vašoj i našoj Slavoniji, to je i vama u čast“. Pomislio sam, Bože, ovaj nas sve malo zaj***va. Otrčao sam poput vojnika na gradsku tržnicu i s kazališnim domarom donio vreće voća i povrća. Postavio ih je vrlo pomno i ozbiljno u te okvire na podu. Navečer dolazi elita grada, žene u bundama. I gledaju okolo prazne zidove… Mislim si: 'I to prazno je Kožin rad'. Handkeov užas praznine. On vidi unaprijed. Huncut jedan. Bećar. Đilkoš. Njihov pogled je govorio da gdje je ta izložba slavnog akademika. A ono ispred njihovih nogu s kazališnog poda caklile su se i bekeljile im se u napudrana lica raznobojne bundeve, paprike, rajčice, klipovi kukuruza… I doista su izgledale kao prave slike/instalacije/skulpture. Ludilo.

U Rijeci je pak u kultnom Palachu napravio dvostruki show!

Prvo je usred visoko produkcijsko-tehnološki uigrane izvedbe našeg performansa prekinuo čitanje i tražio lampicu, jer nije čovjek vidio dobro slova iz Quoruma! A kako!? Onda je organizator donio neku uredsku lampicu i Koža je, nakon nekoliko minuta pauze, nastavio čitanje kao da se ništa nije dogodilo! Prepuni Palach, krcat freakova i urbanih komada, je poludio! E, a onda im je u galeriji postavio po podu u hrpama (!) vreće prepune riječkog smeća! Izgledalo je doista cool. Sjajno. E tu sam, dragi moji čitatelji, napravio svom guruu i idolu jednu spačku. U njegovom stilu.

I evo, sad prvi put to javno priznajem. Skupio sam u veliku vrećicu naše smeće iz auta i otpatke sendviča i konzervi piva etc. i tajno, kriomice postavio uz njegove "radove“ u centru galerije. Dakle, upao u izložbu, postao koautor, što li!? Nisam izdržao. Sori, Koža. Znam da mi opraštaš. I da ti je to guba. Nekoliko sekundi sam se osjećao… ono... velikim... slobodnim... i uz cerek povukao u gomilu.

Suradnja na albumu Velvet Bananas povodom izložbe Andyja Warhola u MSU

Godine 2001. velika izložba Andyja Warhola u MSU. Kako sam veliki fan, a kažu pomalo i znalac rada i djela Andyja Warhola, predložio sam kao glavni prateći program izložbe formiranje all stars benda Velvet Bananas kao hommage kultnom albumu slavne njujorške grupe Velvet Underground Loua Reeda i Nico s onom čuvenom Warholovom bananom na omotu. Uprava je prihvatila moj prijedlog i mi smo u mjesec dana vježbanja potpuno skinuli sve pjesme s tog albuma i to tako da smo dali svoje čitanje, svoje verzije.

Pred rasprodanom Tvornicom kulture svirao je moj bend iz snova: ZBG Rock selekcija Best off. Na vokale sam dovukao novovalne heroje: Rundeka, Gileta, Predina, Bogovića i tad mlade rock snage Anđu Marić i El Bahatija. Reakcije su bile sjajne. Nakon toga sam producirao i CD s koncerta koji je bio svojevrsna dokumentacija izložbe. Taj brak pop kulture i suvremenog arta na terenu kulminirao je crtežom mog kamerada Kožarića koji mi je za doslovce jedno pivo (!) nacrtao zelenu bananu za omot CD kao pandan Warholovoj žutoj. Vrh!

Kako je to bilo? Donosim Koži original album s čuvenom Warholovom bananom. Naručujem nam pivo i podsjećam ga kako je Warhol imao tezu da nema originala u artu i da sukladno tome i mi kanimo raditi isti omot ko njegov, jer, nema originala. Ili samo možda malu varijaciju na temu. Jako mu je bliska bila ta moja misao! I dok sam to objašnjavao, Koža izvadi boje i blok i za minutu nacrta bananu! Zelenu! Samo je šutio i zagonetno se smješkao. Konotacije su bile komatozne. U to vrijeme, naime, je često bila sintagma po medijima da smo - zbog pomanjkanja demokracije - banana republika. I ovaj to nacrta. I još zelenu - kao mladi smo i zeleni! Nevjerojatno!

Najviše je otkvačio direktor Warholovog muzeja u Pittsburgu Sokolowski koji nije mogao vjerovati da tamo na nekom brdovitom Balkanu gdje je mislio da plemena još ratuju postoje popkulturni freakovi koji ne samo da su čuli za Warhola, Loua Reeda i Velvet Underground, već ga izvode i čitaju sa stavom, talentom i pokrićem. Jedini u 39 zemalja gdje je putovala izložba. Dakako da sam zelenu bananu i cijeli naš CD poslao put Pittsburgha i nadam se da i dan-danas negdje tamo u muzeju stoji pored Warholove žute.

Izložba u Veneciji

Godine 2007. "Soli, soli treba mi puno soli“ uzvikivao je vidno uzbuđeni Kožarić organizatorima njegove izložbe koju sam producirao kao prateći program Bijenala u Veneciji 2007.

Talijani su bili uvjereni da bard treba sol za neki dodatak instalaciji koju smo postavili u centar galerije i postali su nervozni, jer to je bilo samo dva sata prije otvorenja. No nabavljaju nekako nekoliko kila venecijanske soli i kad shvate zašto mu treba umiru od smijeha. Znao sam, ali lukavo odšutih. Naime, na Dolcu prije puta kupili smo nekoliko kila domaćih čvaraka i genije je dao nalog da to ponudimo bjelosvjetskoj eliti i novinarima na otvorenju umjesto šampanjca i jagoda! Usred šminkerske Venecije! Bio je to tipični Kožarić. Tražeći da stave sol i čvarke na tanjuriće kako su nekad radili naši stari ne samo da je promovirao tradicionalnu domaću kuhinju suprotstavljajući se tim, samo naoko jednostavnim činom, mekdonaldizaciji društva i sveopćoj globalizaciji, nego po tko zna koji put afirmirao vrijednosti koje krase njegov rad i djelovanje: iskonsko, jednostavnost, izvornost, snaga i prirodnost. I to nigdje drugdje nego - u venecijanskom Hramu soli! Magazini del Sale na Campo de la Salute sagrađenom još u 14.stoljeću! Koma! Velemajstor!

Snimanje albuma 'Umjetnost uvijek izmiče'

Godine 2009. Kožarić već tad ima 88. Još je jak ko bik i pun energije. Svi smo u čudu. Obrazlažem mu moj koncept zajedničkog albuma. Uzeo sam šest temeljnih boja iz spektra boja i dodao na početku bijelu (rođenje) i na kraju crnu (smrt). I u tih osam songova svaku boju predstavlja jedan instrument koji se na kraju spajaju u jednu cjelinu - jednu pjesmu. On recitira svoje tekstove - jednostavne, a istodobno tako duboke - koje su sakupili sjajni Antun Maračić (smislio i onu Kožinu genijalnu izložbu cijelog ateljea) i Evelina Turković. Odlazimo u studio. Ponovno snima sve iz prve. Tu su i njegovi klasici: "Želio bih vam održati jedan govor“ koji sam stavio samo uz snažne Stooges bubnjeve, "Umjetnost uvijek izmiče“, pa "Ja nisam umjetnik, ali sam zato loš kipar“ i drugi. Briljira. A onda opet Kožin poučak. Poziva nas na druženje u novi atelje u Gotovčevu. Cmizdrim za Medulićevom, jer sam tamo navikao, ali…

Ulazimo unutra i vodi nas u jednu malu prostoriju, nekakvu špajzu. Svi se pogledavaju. Kad tamo… Raj. Pedesetak boca finih pića vjerojatno poklona prijatelja i suradnika: vina, rakije i viskija. I otvara ih redom. Možete mislit. Moji muzičari kao lisice u kokošinjcu… Dugo smo, danima, odlazili nakon snimanja svakog tona i mixa tamo kao pregledat je l' sve u redu s novim ateljeom. I onda za kraj tog ciklusa druženja, kad su zalihe drinka nestajale, Koža uzima svoje nove uokvirene slike i crteže i da mi znak da ih pridržavam te jednu po jednu pili nekom starom zahrđalom pilom na pola. Performans samo za nas! Vrh! Kraj.

Hvala ti, Koža, za sve. Bila mi je čast. RIP.

Branko Kostelnik