Kako je seks ušao u mainstream novine

Tema izložbe jučer otvorene u Hrvatskom dizajnerskom društvu pod nazivom “XXXX - četiri časopisa koja se ne srame” oni su časopisi koji su u sadržaju obuhvatili dobru fotografiju, važne teme, obrađene na inovativan način, poznate likovne umjetnike i novinare kao suradnike, ali i seksualnost.

Govoreći o konceptu izložbe njezin kustos Goran Martin Štimac kaže: “Riječ je o četiri mainstream časopisa koji su, svaki u svom vremenu i prostoru, kulturološki ili dizajnerski pomicali granice. Premda su odabrani časopisi pokrivali vrlo širok raspon društvenih tema, fokus izložbe je na jednom njihovom zajedničkom aspektu - temi seksualnosti”. Štimac nastavlja kako je namjera izložbe, među ostalim, bila “prikazati kako je seksualna ikonografija ušla među omladinsku i mainstream populaciju, kako se o njoj govorilo, kako su časopisi preuzeli funkciju spolnog obrazovanja publike, kako su se razbijali tabui, kako danas čitamo njihovu neizbježnu eksploatacijsku dimenziju i koliko su je sami kritički propitivali, koje su stereotipe podržavali ili razbijali te kakve su bile reakcije i otpori javnosti”.

Dizajn diktira sadržaj

Izloženi su časopisi: njemački Twen te domaći Paradoks, Start i Playboy.

Njemački poslijeratni časopis Twen svojim je oblikovanjem utjecao i na domaće medije, a u njemu je dobar dizajn bio ne samo bitan dio novina, nego i ključan, pa Goran Martin Štimac tumači kako je Twenov umjetnički direktor Willy Fleckhaus “uporno polazeći od toga da dizajn treba diktirati sadržaj časopisa, nerijetko bacao u očaj nadređene urednike”. Visokotiražni časopis za zapadnonjemačke poslijeratne dvadesetogodišnjake, iz čega i proizlazi njegovo ime (twenty), uz britansku je Novu smatran najbolje dizajniranim časopisom na svijetu, s njim su surađivali fotografi poput Richarda Avedona ili Irvinga Penna, a bavio se temama ljubavi, seksa, kontracepcije, homoseksualnosti, promiskuiteta, dok su mu, kako tumači Goran Martin Štimac, “zamjerali apolitičnost, primjerice neangažiranost oko pitanja Berlinskog zida ili studentskih demonstracija”. Domaća kritika, inače, spominje ovaj časopis u dizajnerskom pogledu, u kontekstu djelovanja Mihajla Arsovskog.

Što se tiče domaćih časopisa, najslabije je poznat Paradoks, koji je izlazio šezdesetih godina, kao i većina ondašnjih časopisa pod pokroviteljstvom omladinskih partijskih organizacija (u konkretnom je slučaju to Centar za kulturnu djelatnost omladine), a pod tim su se organizacijama razvile neke od najzanimljivijih novina prošlosti, poput Poleta.

Pajo Kanižaj u zatvoru

Međutim, Paradoks, humoristično-satirični mjesečnik, nije uspio izdati dvadeseti broj, zabranjen je, njegov je urednik Pajo Kanižaj osuđen je na tri mjeseca zatvora, kako se navodi uz izložbu, dok Lazo Goluža, koji je s njim pokretač, odlazi u Francusku. Velik su problem ovog časopisa bili i seksistički tonovi.

Kako se izložba, djelomice, nastavlja na samostalnu izložbu djela znamenitog poljsko-francuskog dizajnera Romana Cieślewicza, koja je u istom prostoru Hrvatskog dizajnerskog društva održana 2012. godine te privukla dosta pažnje, Start, s kojim je Cieślewicz surađivao, također je važan dio izložbe. Dva je puta redizajnirao Start i tako i direktno utjecao na razvoj domaćeg dizajna. Podsjetimo, za časopis, početno koncipiran kao magazin za automobilizam novinske kuće Vjesnik, za koji su pisala imena kao što su Vera Horvat Pintarić, Veselko Tenžera, Miljenko Smoje, a osim Cieślewicza, na likovnom su oblikovanju radili i Zdravko Tunuković, Dinko Žibrat, Fadil Vejzović te Zoran Pavlović-Zozo, koji redizajnira prepoznatljivu Startovu zvijezdu. Seksualne teme Start, kako tumači kustos izložbe, obrađuje kontinuirano bilo feljtonistički putem prijevoda i obrada iz stranog tiska ili putem originalnih tekstova, primjerice tekst Slavenke Drakulić, često u tandemu s ilustracijama Mirka Ilića, a kratke priče začinjene seksom pišu Pero Kvesić, Momo Kapor, Marko Grčić, Veljko Barbieri...

Zaborav novina

A Cieślewicz je suradnju s medijima tumačio:“Novine su za mene produkt koji se brzo troši i brzo zaboravlja, a ja obožavam promjenu. Uzbuđuje me u mojoj profesiji to da ono što napravim danas biva zaboravljeno već sutra”.

Ovi časopisi, inače, više ne postoje, barem ne u kontekstu u kojemu je publika navikla na njih, pa podsjetimo kako je Playboy u listopadu prošle godine u New York Timesu službeno potvrdio što se ranije neslužbeno nagađalo - da neće više objavljivati fotografije nagih žena. Uz izložbu se može vidjeti i intervju s dizajnerima Davorom Devčićem i Igorom Vranješom, koji su oblikovali hrvatsko izdanje, uz tipografiju Nikole Đureka.

Kožarićevi stripovi i crteži Nives K-K, Šuteja i Pala

Prvu je naslovnicu Paradoksa, u stilu svojih najpoznatijih radova na tragu op-arta, radio umjetnik Miroslav Šutej, čija su djela iz ovog stila i u njujorškoj MoMA-i, a manje je poznato da upravo iz tog časopisa kreće i suradnja Šuteja i Goluže za Kviskoteku (Šutej je oblikovao Kviska). Surađivao je i teoretičar arhitekture i arhitekt Tomislav Premerl, čije je reizdanje knjige “Hrvatska moderna arhitektura između dva rata” nedavno izašlo iz tiska (izdavač EPH).

“Paradoks” je surađivao s najvažnijim umjetnicima epohe, u jednom od prvih brojeva mogu se vidjeti sjajni crno-bijeli crteži Nives Kavurić Kurtović, pa kasnije djela Alfreda Pala, a primjetno je koliko je lošiji tisak krajem šezdesetih, prije offseta. Vrlo su zanimljivi stripovi na tragu pop arta, koje potpisuje Tomislav Kožarić, arhitekt, inače nećak čuvenog umjetnika Ivana Kožarića. Dizajn je ponajviše oblikovao Zdravko Tišljar. Dominiraju crno-bijele ilustracije, upotreba cut&paste kolažne tehnike, dadaističko poigravanje slovima, vinjetama...