IZLOŽBA O PSIHODELIJI

Kako je projekt Branka Franceschija osvojio kritičare Village Voicea

Nije mala stvar kada se u novogodišnjem broju Village Voicea među najznačajnijim newyorškim izložbama u 2011. pojavi naslov koji je koncipiran u Zagrebu i predstavljen američkoj publici tijekom listopada.

Riječ je o projektu Branka Franceschija pod nazivom “Glazba u projekciji: Psihodelične pokretne slike u Socijalističkoj Jugoslaviji 1966-1976”. U američkoj kulturnoj metropoli konkurencija je nemilosrdna te gotovo nepojmljiva u okvirima hrvatske kulturne proizvodnje.

Zgoditak na lotu

Pogotovo ako je priča o simptomatičnoj vezi između rock glazbe i umjetničkog eksperimenta iz područja Istočne Europe predstavljena u privatnoj galeriji (Stephan Stoyanov Gallery). Stoga je apostrofiranje hrvatskog projekta ravno zgoditku na lotu.

Tri su ugledna Voiceova kritičara ( R. C. Baker, Robert Shuster, Christian Viveros-Fauné) izdvojila petnaestak naslova, među kojima je istaknuta i retrospektiva američkog slikara De Kooninga.

Zagrebački paket eksperimentalnih filmova, objekata, pop i rock pjesama te jednog videozapisa ( Marine Abramović) stane u jedan kofer, što je bilo dovoljno za izazivanje pozornosti. Izložba je krajem prosinca preseljena u ljubljanski ŠKUC izmijenjena naslova (“Teška vremena: Refleksi psihodelije u Socijalističkoj Jugoslaviji 1967-1976”) i proširena serijom muzičkih brojeva Miše Kovača, kolažima Slavka Matkovića i objektom Matjaža Hanžeka. “LSD uživam” piše na kutijama šibica nekadašnjeg člana grupe OHO. Hanžekova jezična slagalica po mnogočemu je amblematska za ljubljanski postav i šire.

Nezgrapni kompleks

Ne samo zato što govori o “pogonskom gorivu” koje je povezivalo umjetnički eksperiment i glazbu kasnih šezdesetih. Ili zato što govori o mladenačkom zanosu jednog aktivista za ljudska prava te predsjedničkom kandidatu na nedavnim izborima u Sloveniji. Prije svega, zbog toga što je snažna metafora za poseban rakurs kojim Franceschi gleda na radikalnu umjetničku praksu u doba socijalizma.

Ovakav iskošeni ili drugačiji pogled na vrijeme kontrakulturnog preporoda nedostaje na aktualnoj izložbi u zagrebačkom MSU pod nazivom “Socijalizam i modernost”. Posrijedi je nezgrapni kompleks s kojim se htjelo mnogo, a napravilo malo, anemično i jednodimenzionalno. Muzejski je projekt olako potrošio epsku temu o kulturnoj industriji i sveo je na dimenzije skladišta. A u njemu se izgubio elan i zanos aktivista koji su vjerovali u “bolju budućnost”. Kao da je kustosima i teoretičarima uzmanjkalo vizije i eksperimentalnog duha na kojem su, primjerice, Verzotti, Martinac ili Petek gradili svoja filmska putovanja.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
28. studeni 2024 23:54