Jesmo li takva provincija da izložbu Picassovih grafika najavljujemo kao ekskluzivni događaj

Izložba "Prijateljstvo sloboda" Pabla Picassa i Joana Miróa u opatijskom paviljonu Juraj Šporer košta 100 kuna. Puno? Ovisi kako se na to gleda. Mnogi posjetitelji, na sreću organizatora, smatraju da vrijedi, jer ih je ovaj vikend na izložbi otvorenoj 2. lipnja bilo poprilično. Pretpostavljam da bi iz marketinga rekli da sadržaj vrijedi ukoliko ga uspijete naplatiti. Sreća je, ponekad mi se pesimistično tako čini, da uopće i ima ljudi koji žele platiti sadržaj iz kulture. No, pruža li izložba sadržaj vrijedan spomenute cifre, kada bi se uzeo kao ekvivalent cijena ostalih izložbenih ulaznica po Hrvatskoj? Rekla bih da teško vrijedi toliko u ekvivalentu, koliko god su me zabavile Picassove grafike gdje španjolski umjetnik, tada očito u krizi srednjih godina (a tako je pojašnjeno i na popratnom panou), svoj alter ego prikazuje poput satira u raznim seksualnim eskapadama. Nisam, uz svu dobru volju, uspjela shvatiti odakle su zapravo izložene grafike, a niti ima li izložba kustosa, sve se čini nekako anonimno. Izložbu organizira Iva Piglić Lazić, direktorica IPL Arta, u partnerstvu s Festivalom Opatija, negdje sam uspjela pronaći da su djela iz privatnih zbirki, no ne piše kojih ni na izložbi niti u popratnom katalogu.
Na nekoliko je grafika zapisano, brojem, iz kolike su edicije, primjerice na jednoj od njih piše da je četrnaesta otisnuta u od sedamdeset tri grafika. Na. drugima, pak nisam uspjela pronaći niti to.

Školski se pojašnjavaju Picassova razdoblja u stvaralaštvu, uz kraću biografiju svakog od umjetnika.
Priča o prijateljstvu
Izložba, nažalost, pruža i poprilično tužan dojam o odnosu medija i kulture, odnosno, posve nekritičkog praćenja sadržaja, bez imalo propitivanja. Na nekoliko se televizijskih postaja, naime, dramatično najavljivalo kako su djela stigla uz pratnju, snimalo se i kako se raspakiravaju, čitav se sadržaj najavljivao kao ekskluzivan i sl. Je li trebalo baš takvo uzbuđenje zbog grafika jednog od najvećih radoholičara među umjetnicima, koji je pri tom i dugo živio pa sobom ostavio brojna djela, te njegova jednako važnog, mlađeg kolege iz istog kraja?

Ne bih rekla, pa nismo baš takva provincija. Pri tom, rekli su mi neki kolege, navodno je u televizijskim najavama i pogrešno i izgovarano ime Paula Eluarda, pjesnika i Picassova najboljeg prijatelja.
Na taj je način izložbi, medijskim praćenjem kao da je riječ o kakvom izložbenom spektaklu, barem kada je riječ o onima koji su upućeniji, učinjena medvjeđa usluga. Mogla je to biti mala, zabavna izložbica skromnijeg profila i takav bi joj prikaz puno više išao na korist. Nisu to prijelomna niti remek-djela, nećete nakon izložbe gledati drukčije na opus dvojice umjetnika, neće vas "prosvijetliti", no nije da nema dobrih motiva.
Uz izložbu je ispripovijedana priča o prijateljstvu dvojice autora. Na samom početku nalazi se uvećana crno-bijela fotografija Picassa i Miróa. Njih dvojica stoje jedan pokraj drugog, s rukama u džepovima. Izložba je podijeljena na pola. Tamo gdje u postavu stoje Picassova djela zid je prebojan jarko žutom, a tamo gdje su djela Joana Miróa crvenom bojom. Iako se, dakle, izložba poziva na prijateljstvo dvojice umjetnika, a i u samom je naslovu izložbe, djela nisu u međusobnom dijalogu, ona su odvojena. Inače, priča kaže kako su majke dvojice umjetnika bile dobre prijateljice. Iako je Miró gajio poštovanje prema radu svog zemljaka starijeg od njega dvanaest godina, prvi ga je put, nakon zajedničkog djetinjstva, kontaktirao tek dvadesetih godina prošlog stoljeća, kada se i sam seli u Pariz. Od majke mu je odnio kolač koji je Picasso volio, a nakon poznanstva stariji se slikar postavio poput njegova mentora, upoznao ga je s mnogim trgovcima i kolekcionarima, a sam je kupio i njegov autoportret koji je čuvao do kraja života. Picasso je bio, poznato je, ekstrovert, a Miró pak samozatajne prirode. No, prijateljstvo je potrajalo čitav život.

Na samom su kraju izložbe Picassova djela iz mape Suite Vollard. Od Picassa je mapu naručio tada najpoznatiji trgovac umjetninama Ambroise Vollard, a španjolski je umjetnik mapu radio 30-ih godina prošlog stoljeća. Poznato je kako je Vollard u međuvremenu stradao, počeo je i rat, pa je Picasso mapu napokon objavio 1950. Njegova tadašnja ljubav, Françoise Gilot, citira se uz izložbu, "otkrio je još nekoliko otisaka. Bili su ispunjeni bradatim i izbrijanim muškarcima, s kentaurima, životinjskim figurama. Svi su bili goli ili približno takvi i činilo se da igraju neku dramu iz grčke mitologije."
Mapom uistinu dominira eksplicitna seksualnost, motivi su aktovi sa satirima, ispijanje vina iz bokala, ljubavne bitke, kako ih naziva, prizori iz ateljea, Minotaur... Sve nacrtano samouvjerenim potezom umjetnika koji je tada bio na vrhuncu svoje moći. U to je doba, naime, on već među najpoznatijim umjetnicima svijeta. Sličnom se temom bavi i djelo "Veličanstveni rogonja", nastalo tridesetak godina kasnije, iako je ovdje prikaz seksualnosti puno karikaturalniji. Litografiju "Dupla flauta" također čine aktovi, i muški, i ženski. Izložene su i grafike po tekstu Paula Eluarda.
Uz Miróa se, pak, spominje njegova povezanost s trgovcem umjetnina Aiméom Maeghtom iz čije smo zbirke, podsjetimo, svojedobno gledali djela ovog umjetnika i u Zagrebu, u Umjetničkom paviljonu, te Fernandom Mourlotom.
Izložba traje do 10. listopada, a izloženo je stotinjak djela. q