Jedna od najboljih fotografija na izložbi Ivana Posavca poetska je posveta Tomi Židaku

Jedna od najboljih fotografija na izložbi Ivana Posavca koja je do 2. lipnja otvorena u Galeriji Kaj pokazuje sat, na kojemu je samo par minuta više od pola četiri, sjenu na zidu i zid. Pročišćena, pomalo i mistična fotografija prizvat će kompozicijom u sjećanje mnoge art majstore koje su bilježili motiv sata, od Mana Raya pa nadalje.

Vrijedi se prisjetiti i suvremenijih umjetnika, npr. Christiana Marclaya koji je odnio pobjedu na Venecijanskom bijenalu radom “Sat”: video traje 24 sata, svaka minuta je isječak iz pojedinog filma scene u kojoj se vidi sat i vremena koje se pokazuje, i ta je scena sinkronizirana sa stvarnim vremenom. Sat je, uglavnom, zanimljiva i važna tema u umjetnosti, da sada ne nabrajamo simboliku koju nosi.

Darko Tomaš / CROPIX

Sjena na satu koji snima Posavec sjena je preminulog kolumnista Jutarnjeg lista Tomislava Židaka snimljena u kafiću preko puta redakcije u koji je rado dolazio. I ovdje, ovim podatkom, čita se ključ opusa Ivana Posavca. Njegove fotografije nikad nisu na prvu loptu, uvijek se u pozadini nalazi kako emocija, tako višeslojna priča. Posavec računa na inteligenciju promatrača, ne vjeruje u doslovnu naraciju.

Što se tiče tehnike snimanja, na ovoj izložbi imamo prilike vidjeti jednog drugog Posavca. Naime, posljednji smo put pisali o ovom autoru kada je izdan fotoalbum njegovih panoramskih, izduženih snimaka koje je snimao posebnim fotoaparatom Tokarov FT2: izumio ga je, podsjetimo, sovjetski inženjer Fedor Tokarov. Fotografije pokazane na izložbi u Zagrebu, nastale u posljednje tri godine, snima medijem koji mu se nađe pri ruci u trenutku, a najčešće je to mobitel. Fotografije su i dalje crno-bijele, no kvadratni je format promjena od prethodnog ciklusa.

Kustos izložbe je Feđa Gavrilović, a naziv “Popuštanje trenutku”: naziv upućuje na činjenicu da je riječ o spontanim snimkama, svojevrsnim dnevničkim zapisima detalja koje će privući fotografovo oko u svakodnevnici, detalja koji mu u trenutku koji prepozna postanu važni, bilo vizualno, bilo emotivno. Najčešće se to, naravno, poklopi. Fotografije na ovoj izložbi odabir su, dakle, trenutka. Iako ljudi na tim fotografijama rijetko ima, one često pokazuju upravo autorov odnos sa ljudima ili sa samim sobom.

Odlazeći privatno, također u vrlo emotivnom trenutku za njega u Sisak, usput snima spomenik Antuna Augustinčića “Nošenje ranjenika”. Stanje u kojemu se spomenici NOB-u danas nalaze česta su tema umjetnosti. Posavčevom oku zanimljiva je i kompozicija kipareva rada u kojoj nošenje ranjenika, zapravo, podsjeća na Pietu.

Prošle je godine snimljeno 1,2 bilijuna digitalnih fotografija. Bespredmetno je uopće tumačiti koliko se izdvajaju ove Posavčeve fotografske oaze.