NOVA OTKRIĆA

Izložba radova Jerolima Miše u Modernoj galeriji: seksualne dvojbe slikarskog majstora

Prikaz lezbijskoga odnosa u slici ”Prijateljice” iz 1924. godine
Istovremeno se zalagao za žene i prezirao ih, pokazivao je nemir tipičan za ljude nesigurne u svoj spolni identitet

Tamo plešu kojekakve plesove gdje žene prave među sobom kojekakove lesbijske aktove. Nailaziš putem na ženske koje se tako bezbrižno među sobom ljube i proždiru očima. Nailaziš na muškarce koji se ljube na ulici ko da nikoga oko njih nema. Idu pod ruku, pa najedamput cmoknu se, čvrsto se privinu jedan uz drugoga, pa marširaju dalje, pa opet cmoknu. Buf! Ima ih koji obilaze noću preobučeni u ženska odijela i love one od njihove sorte. Ženske te ustavljaju i nuđaju se s upitima: "bist du pervers", "bist du lesbisch", "bist du normal" i onda prema tome određuju cijene. Nanjuškaju te poput psa. Boga mi užasni su mi ovi velegradovi - pisao je Jerolim Miše zaručnici Anki Malešević iz Berlina 1922. godine.

image
Jerolim Miše 1915. (iz obiteljskog albuma nasljednika Jerolima Miše)
Goran Vranic

I buntovnik i bard

No, kako tumači Ana Šeparović, autorica izložbe o Jerolimu Miši, koja se može pogledati od jučer u Modernoj galeriji, takva se uznemirenost često tumači i kao rezultat nesigurnosti vlastitog spolnog identiteta u uvjetima "prisilne heteroseksualnosti".

Da nije bio privučen prizorima o kojima piše zaručnici, uostalom, ne bi nastao prikaz lezbijskoga odnosa u slici "Prijateljice" iz 1924. godine, "koju se može bez dvojbe proglasiti slikom s najvišom razinom postignute ljudske intimnosti u njegovu opusu: dva ženska gola tijela uronjena su u plahte u trenutku potpune opuštenosti". Naizgled netolerantan, no zapravo dvojan pogled na homoseksualnost ovog umjetnika, zasebno je poglavlje u katalogu izložbe posvećene ovom umjetniku.

"Od buntovnika do barda" naziv je izložbe kojom se obilježava 130 godina rođenja, 50 godina koliko je prošlo od smrti, 30 godina od posljednje izložbe. Povjesničarka umjetnosti Ana Šeparović već godinama proučava opus ovog slikara, a rezultat je, uz ovu opsežnu izložbu u zagrebačkoj Modernoj galeriji, i knjiga "Jerolim Miše. Dokumenti. Vrijeme. Kritike", koja pruža do sada posve drugačiji pogled na ovog umjetnika, daleko od one isključivo vrhunskog pejzažista Dalmacije, kakvim ga se uvriježeno smatra.

image

Miše s članovima Grupe nezavisnih Vladimirom
Becićem i Vladimirom Varlajem
Goran Vranic

Slike su na izložbi iz institucija, privatnih kolekcija poput one Romana Pavića, te nasljednika poznatog slikara. Postav izložbe, u koordinaciji Lade Bošnjak Velagić, više kustosice Moderne galerije, uključuje 130 umjetnikovih slika i crteža.

Jerolim Miše nije rođen u umjetničkoj obitelji, no podršku je za svoju strast imao. Rođen je krajem rujna 1890. godine, kao sin postolara Ive Miše i kućanice Matije Salustri, kćeri soboslikara koji je dekorirao palaču Dešković na splitskoj rivi. Miše je od malih nogu znao da će biti slikar, a bio je tijekom karijere i dizajner, likovni kritičar i pisac, pisao je pjesme, drame, knjige. Buntovnik iz naziva izložbe odnosi se na njegove mladalačke dane.

image
Iz obiteljskog albuma nasljednika Jerolima Miše: Anka i Jerolim Miše 1920. godine
Goran Vranic

Naime, bez problema je upisao Likovnu akademiju, no s nje je isključen već za godinu dana nakon što je odbio demantirati svoj izrazito kritični članak, pod nazivom "Turistička umjetnost", o slikarstvu Mencija Clementa Crnčića, profesora na toj školi. Za djela Emanuela Vidovića kojeg je portretirao, i kod kojeg je u Splitu učio, napisao je da su "koprcanja jedne hipohondrične duše, duše fatalne letargije".

Pozicija moći

Nastavio je studij na Istituto di Belle Arti u Rimu, gdje se politički aktivira u krugu oko Ivana Meštrovića i projugoslavenski orijentirane dalmatinske omladine. Obrazovanje rastrgano između različitih institucija nastavio je potom na umjetničkoj akademiji u Firenci.

image
"Podne u Supetru" iz 1928. godine
Goran Vranic

To je, dakle, što se tiče buntovnika. Bard iz naziva izložbe odnosi se, pak, na titulu akademika koju je stekao, na status koji je uživao, i kojeg se nije želio odreći. Do te mjere da nije prihvaćao nove, mlade snage, kakav je svojedobno bio on, a u toj se mjeri protivio apstrakciji da ju je nazivao "epidemijom". Ima dvostruku poziciju slikara i likovnog kritičara, neko vrijeme je i na čelu Moderne galerije. Svega se toga, pozicije moći koju gradi još od 1923. godine kada se seli u Zagreb, te osniva i Grupu trojice s Ljubom Babićem i Vladimirom Becićem, ne želi odreći.

Između toga čitav je jedan život.

Među ranijim je radovima tako primjerice umjetnikov "Autoportret" iz 1914. godine, godine početka rata. Zbivanja oko njega jasno su vidljiva u njegovu "gotovo sumanutom pogledu". On sam opisuje intenzivnost stvaranja, dok uzima olovku ili ugljen u ruku, piše, "osjećam vrućicu, ponestaje mi daha". U rat ne ide, zbog problema s "uhom i sa srcem".

image


Autoportret iz 1914.: ludilo rata jasno je vidljivo u njegovu "gotovo sumanutom pogledu"
Goran Vranic

Posebno se autorica knjige i izložbe bavi i Mišinim dvojakim odnosom prema ženama. Primjerice, u eseju iz 1914. predlaže da i žena "ugje ko jedan od odlučujućih faktora u naša socijalna i nacijonalna nastojanja", a Proljetni salon iz 1916. godine, čiji je on suosnivač, priredio je prvu skupnu žensku izložbu ikad održanu na hrvatskom tlu. No, drugi Mišini tekstovi ukazuju na drukčija tumačenja, kako je pronašla Ana Šeparović.

Primjerice, ovaj umjetnik piše da "žene stvaraju ugodno okruženje u sklopu kojeg muškarci mogu djelovati". Negativno se izražava o većini svojih kolegica. Potom, zaručnici Anki piše: "Kod tebe ljubim sve, samo ne one grube, grube knjige s kojima se naprežeš". Anka mu, pri tom, odgovara, da joj učenje neće škoditi i da je željna znanja. Njezin je portret inače iz 1917. godine, iz obiteljske zbirke, također na izložbi.

Ana Šeparović pronalazi i razlike u prikazivanju muškaraca i žena.Portrete muškaraca potpisuje imenom i prezimenom, žene opisom, primjerice "Kod toalete". Kako primjećuje autorica izložbe, "ako osim rodne uključimo i klasnu dimenziju, zaključci će se ponešto promijeniti.

Kad promotrimo portrete žena iz građanske klase, ipak susrećemo individualna imena u nazivima slika", primjer je "Portret Bele Krleža", 1926. Nadalje, te građanske žene ne zauzimaju "submisivne poze, već upravo suprotno – njihovo držanje tijela odaje samouvjerenost i misaonost, a primjerice, Bela Krleža u ruci drži knjigu, što upućuje na načitanost i intelektualne interese". Odnosno, "Bela Krleža ne zakopčava grudnjak već čita knjigu".

image
Portret Bele Krleže
Jl Urednici

Vječno podne

Na izložbi je višestruko prisutan pejzaž, Miše je jedan od najznačajnijih pejzažista Dalmacije, i to je poznatiji dio njegova opusa. Prepoznat je kao slikar "'one druge', nereprezentativne, siromašne i čemerne Dalmacije, u kojoj nema reprezentativnih panorama ni ladanjske komponente", odnosno, "to su mikrovizure srednje ili južne Dalmacije, neotkrivena mala, najčešće otočna mjesta poput Šipana, Koločepa, Pučišća, Supetra, Vrnika, Šolte i dr."

image

Na izložbi se našao i portret Jerolimove zaručnice Anke iz 1917. godine, iz obiteljske zbirke nasljednika
Goran Vranic

U intervjuima je znao govoriti da mu sunce i jarke boje našega pejzaža smetaju u prikazu siromašnoga i teškoga života, no, ipak, kako primjećuje autorica izložbe, "težak rad na njegovim pejzažima nikada se ne vidi, nema gladi i siromaštva (koje je spominjao u intervjuima), nema čak ni lošeg vremena, kiše, magle, predvečerja ili noći – u njegovoj Dalmaciji uvijek je žarko svjetlo i podne".

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
20. studeni 2024 09:16